Zahvalio sam se don Niki Tunjiću što je želio da nakon Zagreba budem i u našoj Rijeci na predstavljanju njegove knjige: “Moji snovi i sjećanja u školstvu”. Našalio sam se i rekao da me se don Tunjić nije odrekao tada kao problematičnog gimnazijalca, ali da me se ne odriče ni danas. Veliko mnoštvo okupljenih, predivna ženska klapa Luka, svjedoci su da je don Tunjić itekako ostavio trada u Rijeci kroz svoje ravnateljstvo Salezijanske klasične gimnazije, ali i kroz svoje odgojno djelovanje.
Iako sam u četvrtak, 7. prosinca bio u Hrvatskom saboru veći dio dana, nisam želio propustiti priliku doći u Rijeku i dati podršku don Niki Tunjiću na predstavljanju njegove nove knjige: “Moji snovi i sjećanja u školstvu”. Posebna dimenzija je bila i ta što me don Tunjić zamolio da budem jedan od predstavljača njegove knjige. Knjige koja na gotovo četiri stotine stranica je svojevrsni duhovno-znanstveni pregled i promišljanje uloge odgajatelja, profesora, ali u škole kao takve i katoličke škole u odnosima s medijima i društvom koje se ubrzano mijenja i predstavlja mnoštvo izazova.
Nakon što sam predstavio knjigu, po želji Autora, sam svjedočio okupljenima o ulozi salezijanaca u mom životu i koliko su doprinijeli mom vlastitom sazrijevanju kroz salezijansku gimnaziju. Ukratko: nikada od mene nisu odustali, bili su strpljivi i mijenjali su me – ljubavlju. Bilo je baš lijepo sa salezijancima u nekadašnjoj gimnaziji prizvati mnoga topla i dobra sjećanja.
