Zapitamo li se gdje su u Istri područja s najvećim obujmom i najdestruktivnijom ilegalnom gradnjom, sve odreda je riječ o općinama i gradovima u kojima je IDS do unazad dvije godine imao ili još uvijek drži lokalnu vlast (Pula i njezina okolica, Vodnjan, južno područje Labinštine, Rovinj, Poreč i Novigrad). Kako to da divlja gradnja u Istri nije nicala u neIDS-ovim gradovima i općinama?! Kako primjerice nije nastala Balama, kako nije izniknula u Motovunu u posljednje desetljeće, ili Svetom Petru u Šumi. Kako su se Bale uspjele održati okružene Vodnjanom i Rovinjom gdje je ilegalna gradnja gotovo pa svakodnevica i cvate do neslućenih razmjera?! Kako je to moguće da na desetak kilometara imamo potpuno različite situacije. Odgovor je u Istri samo jedan – IDS. U Balama, nota bene, IDS nije na vlasti.
Dobio sam novinarski upit oko bespravne gradnje u Istri, poslao sam ovaj odgovor dolje napisan, ali kako mi se čini da neće baš biti objavljen u cjelosti, a Istra ima veliki problem bespravne gradnje – puštam vam, dragi ljudi, analizu svega.
Objasnit ću kontekst u kojemu se pojavljuju predlagatelji ove inicijative – IDS – i njihovi motivi.
Za donošenje bilo kakve kaznene regulative glede bespravnog građenja nužno bi bilo da se ona primjenjuje retroaktivno i da se njome obuhvate i graditelji, ali i organizatori tako široke i sveprisutne pojave, jer ona nije nastala ad hoc, ona nije stvar pojedinaca, nego je stvar promišljene politike i minuciozne organizacije. To je naročito slučaj baš u Istri. Točno se znalo gdje se gradi, tko gradi, da se ništa ne poduzima glede ilegalne gradnje, da će ilegalnim zgradama biti omogućen pristup svim komunalijama unatoč flagrantnim nezakonitostima i da će se čak izgraditi i planirati komunalna infrastruktura i sve drugo. Lokalna politička vlast to je ne samo tolerirala, nego i organizirala očekujući kakav novi val legalizacije u nekim za nju povoljnim političkom konstelacijama. Ovo posljednje nije ni tajna. Jer bez suradnje lokalne vlasti to je nemoguće, pogotovo u Istri gdje su jedinice lokalne samouprave tako omalene da svi ne samo da poznaju sve, nego poznaju i to što rade, pa čak i njihovu intimu. I onda se odjednom pojavljuje tvrdnja da nitko ništa nije znao. Upravo je Istra najbolji primjer toga. Zapitamo li se gdje su u Istri područja s najvećim obujmom i najdestruktivnijom ilegalnom gradnjom, sve odreda je riječ o općinama i gradovima u kojima je IDS do unazad dvije godine imao ili još uvijek drži lokalnu vlast (Pula i njezina okolica, Vodnjan, južno područje Labinštine, Rovinj, Poreč i Novigrad). Kako to da divlja gradnja u Istri nije nicala u neIDS-ovim gradovima i općinama?! Kako primjerice nije nastala Balama, kako nije izniknula u Motovunu u posljednje desetljeće, ili Svetom Petru u Šumi. Kako su se Bale uspjele održati okružene Vodnjanom i Rovinjom gdje je ilegalna gradnja gotovo pa svakodnevica i cvate do neslućenih razmjera?! Kako je to moguće da na desetak kilometara imamo potpuno različite situacije. Odgovor je u Istri samo jedan – IDS. U Balama, nota bene, IDS nije na vlasti.
Pokazuje se snažna i direktna korelacija: gdje god je IDS bio duže na vlasti i što je ta lokalna vlast bila stabilnija kroz duže vrijeme, ilegalna je gradnja više uzela maha. Postavljam i pitanje – Kada je i gdje krenuo val razotkrivanja ilegalne gradnje?! Odgovor je, unazad dvije godine kada je IDS teško poražen na lokalnim izborima, i to najprije baš u lokalnim jedinicama gdje je IDS izgubio vlast.
Na prvome mjestu do izražaja je došla ilegalna gradnja u jednoj od najjačih IDS-ovih utvrda – Vodnjanu, i čitavom potezu Vodnjanštine prema Brijunima. Pravo je pitanje zašto se to baš tu počelo razotkrivati (nakon što je vlast u Vodnjanu preuzela nezavisna opcija)? IDS dobro zna da se kaznena regulativa primjenjuje od trenutka donošenja na buduće situacije pa je čitava ova IDS-ova inicijativa zapravo jedna travestija koju samo možemo promatrati pod snažnim dojmom njezine nadrealnosti i samootkrivanja. Ilegalna je gradnja nepovratno ruinirala najljepše dijelove Istre, ona je uništila prostor koji je nepovratni resurs, i sada IDS predlaže regulativu koja bi djelovala samo za ubuduće. Baš se u tome nazire kvarna i neiskrena namjera, i zapravo pravi cilj takva prijedloga – legalizacija postojećega stanja. U tom smislu IDS s razlogom zazire od države, jer država je ipak impersonalna (ili to može biti ako trenutno i nije), i snažno naglašava da se sve treba rješavati u lokalnim okvirima. U lokalnim okvirima, posebno u Istri, gdje su lokalne jedinice vrlo male, moguć je lokalni mutež, ucjene, dealovi, dok država koja ipak kudikamo objektivnija na tako nešto ne obraća pažnju.
