Reforma strukovnog obrazovanja ne smije biti projekt isključivo u rukama jedne Agencije koja vedri i oblači sudbinom stotinama tisuća srednjoškolaca i u potpunosti određuje na koji će se način oblikovati budući građani Republike Hrvatske.
Ukoliko su se prilikom planiranja reforme pitali isključivo poslodavci: Hrvatska obrtnička komora i Hrvatska udruga poslodavaca sigurno je da se u provedbi i planiranju reforme koja će se dalekosežno odraziti na hrvatsko društvo treba pitati i Hrvatski sabor i institucije koje su zadužene za općeobrazovni dio obrazovanja učenika u strukovnim školama.
Koliko god se ASOO trudio prikazati drugačije te su institucije, poput Agencije za odgoj i obrazovanje, filozofskih fakulteta i instituta u startu isključene od sudjelovanja i odlučivanja u ovom pitanju. Cjelokupni proces monopoliziran je u rukama uskog kruga ljudi koji su u provedbi istog isključili sve druge aktere.
Predlagatelji reforme ne smiju isključiti stav javnosti i stručnjaka iz općeobrazovnog dijela obrazovanja koji nas upozoravaju na niz nelogičnih propusta jer učenici strukovnih škola nisu gimnazijalci i svrha njihovog obrazovanja nije isključivo da polažu državnu maturu.
Oni nisu samo i isključivo radna snaga i Zakon o srednjem strukovnom obrazovanju i Nacionalni okvirni kurikulum imgarantiraju cjelovito obrazovanje što znači da u budućnosti trebaju biti aktivni sudionici svih sfera života u Republici Hrvatskoj a ne samo ekonomske i poslovne. Predviđenom satnicom općeobrazovnih predmeta uništava društveno-humanistički aspekt obrazovanja i kopa nepremostivi jaz između gimnazijalaca koji će biti građani prvoga reda i strukovnjaka koji će biti isključivo proizvođači. Na to su nas upozorili svi filozofski fakulteti u Republici Hrvatskoj. Kako se uopće može dogoditi da je za uspjeh reforme nužno ukidanje velikog dijela općeobrazovnih sadržaja? Pa kakvu mladost želimo odgajati za budućnost?
Zašto bi se reformom uništavala nastava povijesti koja se svodi na „ostatke ostataka“?
To se ne može opravdati tezom da će učenici učiti nacionalnu povijest, učit će zadnja tri stoljeća hrvatske povijesti. Zašto? Zato što je netko tko za to nema legitimitet odlučio da je to učenicima dosta. Od kada je Hrvatska udruga poslodavaca kompetentna za određivanje satnice i sadržaja nastave Povijesti? Ne može jedna strukovna Agencija i jedna Udruga odlučivati o svim aspektima reforme koja će imati dugoročne posljedice za cjelokupno hrvatsko društvo.Hrvatski sabor, HAZU, Hrvatski institut za povijest, Hrvatski memorijalno dokumentacijski centar Domovinskog rata, Saborski odbor za obrazovanje, znanost i kulturu su podržali nastavnike povijesti koji su jasno i razgovijetno izložili svoje argumente i prijedloge. Agencija za strukovno obrazovanje i MZO su ih dužni uvažiti jer ne vidim tko bi bio bolje kvalificiran o toj temi od ljudi koji desetljećima rade u sustavu i na vrijeme upozoravaju na propuste u planiranju reforme koji se u ovom trenutku mogu i moraju ispraviti.
Traži se:
• da nastava Povijesti ostane obavezan predmet minimalno jednu školsku godinu (70 sati – 4 CSVET bodova) u trogodišnjim i
• dvije školske godine (140 sati – 8 CSVET bodova) u svim četverogodišnjim strukovnim kurikulima
• sadržajno, nastava Povijesti u četverogodišnjim smjerovima treba obuhvatiti cjelovitu hrvatsku povijest u kontekstu europske i svjetske povijesti.
Predlažu: Predlagatelji reforme su u općeobrazovnom dijelu strukovnog kurikula povećali satnicu Hrvatskog (+ 2), prvog stranog jezika (+4) i matematike (+1 ili čak 2 sata u nekim četverogodišnjim smjerovima) pretpostavljajući da su svi učenici strukovnih programa dužni položiti Državnu maturu. Prebacujući dva sata iz satnice tih predmeta u izborni dio dobiva se traženi prostor za nastavu Povijesti. Učenici oduvijek imaju mogućnost pohađati besplatne dodatne sate nastave iz predmeta državne mature u svojim školama, ukoliko to žele.
Zakonska obaveza Republike Hrvatske prema učenicima strukovnih škola je pružiti im zanimanje, odnosno struku, cjelovito obrazovanje i mogućnost ali ne i obvezu nastavka školovanja (vertikalnu prohodnost). Teza predlagatelja reforme da svi učenici 4.2 smjera moraju položiti državnu maturu pa se zato povećava satnica obveznih predmeta državne mature je neutemeljena jer je i sad u velikom postotku uspješno polažu. Učenici strukovnih škola nisu gimnazijalci i predviđena satnica obaveznih općeobrazovnih predmeta za 4. 2 (četverogodišnja strukovna zanimanja) ima niz nelogičnosti na štetu društveno-humanističkog dijela obrazovanja i pri tome se ne poštuju ishodi propisani Nacionalnim okvirnim kurikulumom i Zakonom o srednjem strukovnom obrazovanju.
Reforma strukovnog obrazovanja u jednom dijelu izgleda kao pokušaj pretvaranja učenika četverogodišnjih strukovnih škola u gimnazijalce koji nemaju ništa od općeg obrazovanja nego se uz struku pripremaju isključivo za državnu maturu. Državna matura postaje prioritet a ne mogućnost u strukovnim školama. Tko je to i zašto odlučio? Treba li nama stručna i cjelovito obrazovana mladost ili materijal za privatna veleučilišta? Zašto bi u buduće itko upisao gimnaziju kada u se u strukovnoj školi s puno manje muke može pripremiti za upis na fakultete? Zašto bi netko u budućnosti upisao strukovnu školu ako će imati gimnazijski program matematike, a neće imati nikakvu sliku o sebi i svijetu koji ga okružuje.
Tražimo da se uvaži glas društveno-humanističke struke i argumentirani prijedlozi iz e-savjetovanja kako bi strukovno obrazovanje zadržalo svoju kvalitetu u odgojnom, identitetskom i humanističkom dijelu. Jer će ga ono sigurno izgubiti, nije kasno da se to učini i vrijeme je da se to učini na korist cjelokupnog društva.
