U srijedu 18.siječnja sam govorio u Hrvatskom saboru o problemu posvajanja djece iz drugih zemalja i teškoćama koje imamo.
Međutim, ono što bode u oči u cijelom ovom slučaju je činjenica da kada se taj slučaj zakotrljao u javnosti kao medijska priča i kad su počela propitivanja koliko u praksi ima takvih slučajeva međunarodnog posvojenja, tko nadzire te postupke i osigurava suzbijanje moguće trgovine djecom, da su naše institucije, od sudova, preko ministarstva obitelji i drugih, redom zamuckivale i uglavnom se pravile nenadležnima. Tako mi i danas ne znamo pouzdano koliko je djece posvojeno iz Demokratske Republike Kongo. Ministar rada i obitelji Piletić neki je dan ispalio brojku kako on ”vjeruje da je posvojeno 131 dijete”. Pazite izričaja: ”on vjeruje”, ”mi vjerujemo”! I to nakon što su ministarstva tjednima dobivala medijske upite o tim brojkama, mi još uvijek nismo pouzdano ništa utvrdili, a Piletić još uvijek nije siguran u brojku. A pitanja se zasad odnose samo na Demokratsku Republiku Kongo i još nemamo nikakvih saznanja o, primjerice, drugim afričkim državama poput Etiopije ili Liberije, koje također slove kao emitivne zemlje iz kojih se djeca masovno posvajaju.
Naravno, netko može reći da ovaj slučaj s djecom iz Konga nema nikakve direktne veze sa Zakonom o putnim ispravama, ali itekako ima. Naime, izdavanje putnih isprava temelji se prije svega na urednom, potpunom, ažurnom i istinitom vođenju temeljnih evidencija i registara o statusima hrvatskih građana, evidencija poput državnih matica, knjige državljana, evidencije prebivališta itd. Osim što te evidencije moraju biti uredne i ažurne, one moraju moći i međusobno ”razgovarati”, tj. razmijenjivati podatke i to u stvarnom vremenu. Uostalom, u prvom čitanju ovog zakona to je jako lijepo objasnio državni tajnik Katić kada je objašnjavao da se u državnim maticama kao bilješke evidentiraju promjene roditeljskog statusa kao što je oduzimanje roditeljske skrbi ili ako je roditelju ograničena poslovna sposobnost, pa policijski službenici jasno mogu iz tih podataka vidjeti da postoji zapreka za izdavanje putne isprave za djecu. E sad, ako se statusi hrvatskih građana tako uredno i ažurno upisuju i vode te ako se ti podaci tako jednostavno razmjenjuju, postavlja se pitanje zašto tako teško dolazimo do informacija o međunarodnim posvojenjima. Očito postoji neki problem, i vrlo je vjerojatno da država i nadležna ministarstva godinama nisu dovoljno ulagala u razvoj, nadogradnju i unaprjeđenje temeljnih evidencija građana koji se vode u elektroničkom obliku pa kao posljedicu tog zanemarivanja nemamo mogućnosti ni brzog ni jednostavnog pretraživanja tih evidencija. Zastarjele aplikacije, od kojih su neke starije i od 10 godina, iz dana u dan nas sve više koštaju, onemogućavaju državnu administraciju da se brže modernizira i onda, na kraju krajeva, i Vlada i ministri ispadaju nepripremljeni i nesposobni kad se pojavi jedna ovako velika afera sa sumnjama u najteže oblike kriminaliteta kao što je trgovina djecom. Ja bih, na primjer, kao saborski zastupnik i građanin ove zemlje htio znati koliko je djece posvojeno iz Demokratske Republike Kongo nakon srpnja 2016. godine kada je Kongo zakonom zabranio posvojenja? Ta brojka mi se čini jako važnom jer će nam otkriti je li dinamika posvojenja iz Konga prije i nakon 2016. ista, ili se broj posvojenja povećao nakon zabrane što bi već bila velika anomalija i sumnja u organiziranu trgovinu djecom. Što se tiče hrvatskih putovnica, mene isto tako zanima kakva je bila praksa u dovođenju posvojene djece iz Konga, jesu li za to bila potrebna odobrenja i isprave kongoanskih vlasti ili su se za to isključivo koristile hrvatske putovnice i je li ta praksa bila jednaka tijekom posljednjih desetak ili petnaest godina? Dakle, neovisno o tome što podržavam ovaj konkretan zakon, ipak ne mogu reći da sam nakon svih ovih neugodnih saznanja o praksi međunarodnih posvojenja siguran da na razini cjelokupnog sustava pouzdano znamo kome i s kojom svrhom izdajemo hrvatske putne isprave. Jednako tako, nisam siguran da su relevantne temeljne evidencije o statusima hrvatskih građana u optimalnom stanju, tj. da omogućuju mjerodavnim tijelima da prate ovakve ili slične pojave ili anomalije te da na vrijeme reagiraju ako posumnjaju u ovako teške delikte kao što je trgovina djecom. U tom smislu, kao konstruktivan doprinos ovoj raspravi pa i ovom konkretnom prijedlogu zakona predložit ću zaključak kojim bi Hrvatski sabor obvezao Vladu Republike Hrvatske da bez odgode pristupi unaprjeđenju, doradi ili, po potrebi, izradi novih aplikacija službenih evidencija o statusima hrvatskih građana kao što su državne matice, knjiga državljana i druge, te da se u tu svrhu bez odgode osiguraju potrebna sredstva, bilo iz europskih fondova, ako je to moguće, ili, ako nije, da se osiguraju sredstva iz državnog proračuna Republike Hrvatske. Mislim da je uređenje temeljnih evidencija o statusima hrvatskih građana osnovna pretpostavka za bolje funkcioniranje državnih institucija kao, uostalom, i za pouzdanije, učinkovitije i sigurnije izdavanje putnih isprava.