Privatio sam poziv naših ribara i proveo s ribarima dva dana na moru. Lovili smo ribu, razgovarali, popili čašu vina, pojeli nešto i gledali što mogu kao saborski zastupnik učiniti za naše ribare.
Dva dana sam proveo s ribarima na moru. Iz prve ruke sam želio čuti o mnogim nelogičnostima i nepravdama. Da bih se onda mogao za malog čovjeka boriti u Hrvatskom saboru. Svaki zakon bi trebao biti osmišljen da služi čovjeku i da čovjeku bude bolje i kvalitetnije živjeti u Hrvatskoj. Puno je toga za ispraviti i popraviti u ribarstvu. Vjerujem da mnogi ne znate, na primjer, ako plivarica ulovi nekoliko tuna, može u pravilu zadržati jednu (10% ulova), a sve ostale tune iako su uginule moraju baciti u more. U protivnom kazne su tolike da možete staviti ključ u bravu ili u ovom slučaju odvesti brod u rezalište. A događa se klasično bacanje hrane. Uginulu svježi ribu baca se u – more. Ne mogu tu tunu odnijeti sirotinji u pučku kuhinju. Caritasu ili nekim potrebitima. Ribari nemaju nikakvo pravo tu ulovljenu tunu odnijeti svojoj djeci iako mnogi rade za mizerne plaće. Kakva je tu pravda i koga štiti zakon u Hrvatskoj. Ako kojim slučajem vam se potrefi pa ulovite i 300kg više srdele od dopuštenog, iako je i ta riba uginula, i nju morate baciti u more. Hrvatska. Mala zemlja, predivnog mora i brda nelogičnih zakona koji koriste tko zna kome.
