Rješenje koje je odabrano u sklopu budućeg CGO-a, a koje uključuje pripremu otpada za spaljivanje, (bilo u cementarama bilo u spalionici) je iznimno problematično. Najvažniji argument promotora spalionica je iskorištavanje otpada za proizvodnju energije. Tu dolazimo da apsurda. Kada bi iste elemente otpada reciklirali, energija koju bi uštedjeti u odnosu da nove sirovine izvlačimo iz prirode je veća nego energija koju dobijemo spaljivanjem. To je posljedica niske ogrjevne vrijednosti otpada te visokog sadržaja vlage i inertnih tvari.
1) Ekološki aspekt – spaljivanjem prvenstveno plastike emitiraju se velike količine CO2 u zemljinu atmosferu. Pariškim sporazumom obavezali smo se smanjiti CO2, odnosno zaustaviti zagrijavanje zemlje. Kako smo vidjeli na primjeru Danske to je imperativ danas.
Spaljivanjem otpad ne nestaje već se pretvara u 1/4 otrovnog pepela kojeg treba negdje zbrinuti. To je suspektno toksični kotlovski pepeo i sigurno toksični leteći pepeo iz sustava za pročišćavanje. Austrija to vozi u Njemačke napuštene rudnike soli. Spaljivanjem je volumen smanjen ali je povećana toksičnost otpada
2) Zdravstveni aspekt – spaljivanjem otpada nastaju najotrovniji plinovi koje je ljudski rod ikad proizveo, dioksini i furani. Kako govorimo ne samo o mikro česticama nego, prema najnovijim istraživanjima , i nano česticama koje izlaze iz dimnjaka spalionica, postojeći filteri ih ne mogu zaustaviti. Imamo u svijetu brojna istraživanja koja dokazuju da ljudi koji žive u okolici spalionice imaju povećani rizik od oboljenja u odnosu na druge građane
3) Zakonodavni aspekt – Hrvatska, kao članica EU, dužna je uskladiti svoje djelovanje u skladu s Europskim direktivama. Posljednja izmjena Direktive o otpadu iz 2018. godine jasno daje do znanja da se spaljivati može samo kada ne postoje više niti jedna alternativa kojom se može kvalitetnije obraditi otpad i naglašava da otpad koji je spaljen neće ući u kvote o obaveznom odvajanju otpada za reciklažu. odvajanje biorazgradive komponentu otpada, iako to nalaže i Zakon o održivom gospodarenju otpadom i Uredba o gospodarenju otpadom. Odvajanjem bio otpada i adekvatnim kompostiranjem ili obradom u bio plinskom postrojenju riješilo bi se problem Marišćine ali i potreba bilo kakvog spaljivanja ostalog otpada.
4) Ekonomski aspekt – imamo trenutno mogućnost odabira jednog od dva koncepta gospodarenja otpadom. Prvi, koji gura trenutna administracija a baziran je na skupom spaljivanju otpada. I drugi, za kojeg se mi zalažemo, a baziran je na odvojenom prikupljanju biorazgradivog komunalnog otpada te posebnom obradom istog. Za izgradnju spalionice u kojoj možemo spaliti 30 000 tona otpada godišnje treba nam 30 milijuna eura kapitalne investicije i 2-3 milijuna eura za godišnje operativno održavanje. Suprotno tome, za izgradnju bioplinskog postrojenja za obradu 30 000 biorazgradivog komunalnog otpada treba nam 2,5 milijuna eura kapitalne investicije i za godišnje održavanje 0,5 milijuna eura. Dakle, trošak za naše građane je više od 10 puta manji ako odaberemo koncept bioplinskog postrojenja umjesto spalionice otpada.
5) Energetski – nema energetske isplativosti u spaljivanju otpada – najvažniji argument promotora spalionica je iskorištavanje otpada za proizvodnju energije. Tu dolazimo da apsurda. Kada bi iste elemente otpada reciklirali, energija koju bi uštedjeti u odnosu da nove sirovine izvlačimo iz prirode je veća nego energija koju dobijemo spaljivanjem. To je posljedica niske ogrjevne vrijednosti otpada te visokog sadržaja vlage i inertnih tvari.
6) Spaljivanje isključuje Recikliranje – Ovu tvrdnju je Danska i empirijski dokazala. Nakon što su danci krenuli angažiranije odvajati otpad za reciklažu njihove spalionice su ostale bez sirovina za spaljivanje. Spaljivanje i recikliranje bore se za iste sirovine iz otpada, stoga sve što spalimo ne možemo reciklirati.
