Ponedjeljak, 12. rujna sam proveo u razgledavaju Lonjskog polja, razgovoru s mještanima, slušao sam o mnogim teškoćama… Vodio me Dragutin Miletić Brico, legenda Čigoča i cijelog kraja…
U predivnom parku prirode Lonjskog polja ima jedna prekrasna slika koja kao da je ogledalo cijelog parka. Božji dar – netaknuta priroda – raj na zemlji koji se prostire na pet stotina kvadratnih kilometara, od Siska do Gradiške. Nekako ispada, uz dužno poštovanje i trud pojedinaca, da je ipak nedovoljno poznata i priznata ova divna priroda. Taj hrast je snažan simbol. 700 godina star! Predivan. Ranjavan težinom oluja koje je prolazio stoljećima i crvima koji ga napadaju. Nema nikakve oznake, nema table koja bi progovorila barem djelić ljepote o ovom gorostasu prirode. Nema ničega. Tek lokalci i svinje uokolo koje bezbrižno tumaraju.
Dragutin Miletić zvani Brico me vodi do dvije kuće. Potrošeni milijuni novca poreznih obveznika. Zamišljene kao informativno-edukativni centri oko samog parka prirode, u selu Čigoč. Ako sam dobro sve polovio. Zapisao sam sve detalje pa ću moliti nadležne službe da se sve provjeri oko nekih priča. No, činjenica je da se radi o vrlo sumnjivim radnjama u koje su upleteni lokalni političari od kojih su neki poslije i “pali” od policije radi nečasnih postupaka. Izgledan je i ovdje fajt SDP-ovaca sa HDZ-ovcima. Pogađate tko na kraju izvuče deblji kraj? Narod, naravno. Narod uvijek izvuče deblji kraj. Siromasi postanu još siromašniji, a bogataši još bogatiji. Ali, nismo još na dnu pa taj isti narod prihvaća bajke kao istinu i bit će tako još neko vrijeme. Romi opljačkali bakrene oluke, očistili sve vrijedno. Mještani svjedoče kako su zvali policiju, ali ništa. Veliko – ništa.
Druga kuća isto čeka bolje dane. Nju nemamo – za sada – podatke utrošenog novca. Samo znamo da je u njoj preminuo branitelj koji se usmrdio u kući dok ga nisu izvadili. I ta kuća propada, plaćena i zamišljena da će pomoći oko projekta parka prirode. Šetam u njoj (otvorena je) po zidu vise zahvalnice HDZ-a. Simtomatično. U kući u kojoj su zaboravili na branitelja, u kući u kojoj je tjednima ležalo tijelo da ga se nitko nije sjetio. Željko Perović, neka mu ovdje stoji ime. I neka mu je hvala. A nagrada ga dočekala na Nebu. Nekako tako valjda na sve čeka. Ufamo se.
Čigoč je defitivno zavrijedio ulaganja kao selo i to, pazite, europsko selo roda. Proglašeno takvim još 1995., a mještani kažu od tada do danas valjda bez uložene kune u selo. U ovo vrijeme nedostatka vizije, kvalitetnih projekata i programa parka prirode Lonjsko polje, Talijani preko naših ljudi kupuju zemlju i kuće. Hrvatska je osiromašena i mnogi naši mještani otišli su vani. Da bi nam stranci naseljavi i kupovali zemlju pređa. Trenutno te brige vladajuće ne zanimaju.
Posjetio sam i našeg pčelara Rešida Selimovića koji se doselio u Čigoč i tu će marljivo raditi i sa pčelama. Raduje me ovo. Hrabri i vrijedni ljudi mogu donijeti pomak naprijed. Predivna je naša Hrvatska, prepuna potencijala. Samo da ekipa malo više voli Hrvatsku, a malo manje brine za sebe – bio bi ovo mali raj na zemlji. Sanjajmo i dalje… Nema predaje.
