Osmi dan siječnja nisam mogao ne odazvati se pozivu dragih ljudi i sa svojim prijateljem Ivanom Vidovićem cijeli dan planinario rutom koja je pružila iskustvo predivne hrvatske i slovenske prirode. Granica sada ovdje više nema, pa je prolaz – slobodan. Organizatori su planinarenje nazvali: PUTEVIMA SCHENGENA.
Sada već nekih 25 godina sam i sam zaljubljen u prirodu. Gotovo dvadeset godina kroz katoličke skaute, a posljednjih nekoliko godina i kroz aktivno planinarenje, napose preko ferata. Prošao sam neka zanimljiva penjanja, od Prisojnika – kroz okno, Mangarta Via Italiana, Mostrojvka preko Hanzove poti, ali nekoliko drugih penjanja preko sajle. Mnogi ljudi su izgubili odnos s prirodom, a time su izgubili, kako ja vjerujem, onu konekciju na Stvoritelja cijelog Svemira. Čovjek je dopustio da ga zarobi tehnika, utopio je svoj duh u močvari tehničkog napretka i time ustvari izgubio dio svog identiteta.
Jučer sam okupio petnaestak Mostovaca iz mog dvorišta, imali smo večernje druženje, a neki su ostali u mom domu do gotovo 2h ujutro. Zaspao sam i shvatio u 8h da moram u 9.15h biti u Buzetu gdje se nalazim s ostalim članovima istarskog Čopora. Jurnjava, ali stigao sam čak i spremiti se, u Marijani popiti tri espressa Lavazze, uzeti bananu, litru vode i sendvič te sam krenuo automobilom na dogovoreno mjesto okupljanja. Ivan Vidović dolazi sa Robijem, a tamo je oko 40 članova Čopora. Čopor je neformalna družina pustolova. Najrazličitijih ljudi, različitih pogleda i svjetonazora. Svima im je zajedničko da su prepoznali igru globalističkih struja, nametanja pandemijske interesne skupine i oni su svoju snagu pronašli u redovnim odlascima u prirodu – unatoč zabranama – i sačuvali tako svoju slobodu. Predivni ljudi, snažni, jasnih pogleda i želja. Pričali smo dugo o svemu. Svijest ljudi se budi. Možda ne ide uvijek brzinom kakvom bi mi neki htjeli da ide – ali, ljudi, mnogi ljudi su progledali. Prepoznali su igre sjena i obmana. I ovo daje veliku nadu u budućnost.
Krenuli smo vožnjom iz Buzeta do neke točke za koju se sada ne mogu sjetiti kako se zove. Planinarenje je ukupno trajalo malo više od pet sati, edno lijepo planinarenje. Popeli smo se na Žbevnicu – istaknuto brdo na zapadnom dijelu Ćićarije. Žbevnica je na 1014 metara.
Od ovog mjesta ide uspon koji traje nekih 25-30 minuta. Ako ste u normalnoj fizičkoj kondiciji, nemate nikakvih posebnih teškoća. Spuštali smo se strmom stranom brda, a kada smo prošli selo Bresta nakon odmora krećemo u oštriji uspon na točku s koje smo i krenuli u planinarenje, uz vidikovac čije ljepote pogleda su nam sada bile skrivene radi guste magle.
Bilo je i hladno, uz snažni vjetar. Sve je to dalo posebnu čaroliju hodanju. Dobro je da čovjek osjeti snagu prirode, dobro je da čovjek tako bistri i svoje misli i razmišlja o svojim životnim putevima. Priroda baš može pomoći čovjeku ne samo u pogledu zdravlja i jačanja imunološkog sustava nego i snage našeg uma i duha.
Jedno lijepo planinarenje i druženje s divnim ljudima. Lijepo je ostvarivati prijateljstva i upoznavati nove ljude.
