Kako bilo, vjeronauk postoji u svim većinski kršćanskim zemljama kao konfesionalni predmet, dok u gotovo svim državama postoji vjeronauk na ovaj ili onaj način. Bilo bi dobro da protivnici vjeronauka, skriveni u raznim marševima, napokon shvate da – njihova djeca ne moraju pohađati vjeronauk
Prošle subote se pod krinkom ljubavi prema ekologiji, okolišu i održivom razvoju, a povodom Dana planeta Zemlje, u Hrvatskoj dogodila još jedna u nizu manifestacija koja je najmanje služila svrsi zbog koje je organizirana. Umjesto podizanja svijesti o očuvanju okoliša, manifestacija je iznjedrila gomilu netolerantnih i ograničavajućih poruka na račun, čega drugoga nego (uvijek isto) – vjere i kršćanstva uopće.
U ovom slučaju bio je to podmetnuti poziv na ograničavanje vjerskih sloboda. Podsjetimo, u Hrvatskoj su povodom Dana planeta Zemlje organizirani Marševi za znanost u organizaciji raznih udruga od kojih neke, dopuštam si primijetiti, imaju manje članova nego li početna košarkaška postava.
Među hvalevrijednim i zanimljivim poticajima Marša za znanost bile su, doduše, vezujuće teme poput brige za okoliš, globalno zagrijavanje, pitanja cijepljenja protiv raznih bolesti, poticanje znanosti, međutim, dopuštam istaknuti, organizatori su u ovaj marš našli primjerenim gurnuti i teoriju rodnosti.
Na koji je način teorija koja bi, eto, trebala uvjeriti javnost da si muško ili žensko po vlastitom opredjeljenju, a ne po rođenju, povezena s otapanjem leda na Sjevernom polu ili, primjerice, s recikliranjem papira, zaštitom šuma itd.? Volio bih čuti smisleni odgovor na to pitanje.
Ako uzmemo u obzir da se takvoj teoriji oštro usprotivio, između ostalih, i Papa Franjo – dolazimo do najsuludijeg zaključka na svijetu – rodna ideologija poturena u jedan ekološki mimohod svrstala je kršćane među one koji nemaju što razmišljati o ekološkim pitanjima našeg planeta.
Kao da samo pobornici rodne ideologije imaju pravo na ekologiju. Nevjerojatno je to svojatanje jedne teme od općeg značaja, kako za kršćane, tako i za nekršćane.
»Stisnute pesnice«
Mediji i organizatori su pokušali sakriti političku obojanost marševa kao zmija noge, no realno – mogu li marševi »stisnutih pesnica« ikada biti politički nesvrstani? Politička pripadnost isplivala je na površinu kroz odaslane poruke, kao i kroz potpuno nelogične poruke usmjerene protiv Crkve.
Nelogične jer je upravo Crkva unatoč i nezanemarivim negativnostima, ipak najzaslužnija za doprinos znanosti tijekom povijesti. Tu temu smo valjda apsolvirali već negdje pri završetku srednjoškolskog obrazovanja.
Na spomenutom okupljanju u Rijeci je ispred Odjela za biotehnologiju riječkog sveučilišta jedna studentica dala zanimljivu, naoko čvrstu, no u sebi – praznu izjavu. Kazala je kako se sve manje vjeruje znanstvenim činjenicama i da je za nju to apsurd, te kako se zalaže da se znanstveni i vjerski sustavi odvoje, a da se vjeronauk vrati isključivo u Crkvu.
Takvu bih izjavu pripisao neupućenosti, jer upravo je vjeronauk u mnogim školama nositelj humanitarnih, ekumenskih, volonterskih, književnih, umjetničkih, ali i upravo znanstvenih projekata.
Ponovit ću samo činjenicu kako je čak 27 nobelovaca 20. stoljeća praktički živjelo kršćanstvo. U more književnog opusa koje promišlja vjeru sada neću niti ulaziti. Pitam se, je li pobornica Marša ikada zavirila u kurikulum vjeronaučnog programa za, na primjer, srednje škole?
Je li se uopće potrudila da barem površno pogleda tematske jedinice koje na izvrstan način razmišljaju o čovjeku, prirodi koja nas okružuje, ekološkim problemima, pitanjima slobode, predivnih umjetničkih djela, od Michelangelove Pieta do Kranjčevićevog Mojsija? Zna li da se u okviru vjeronauka intenzivno promišljaju prava radnika i ostala važna socijalna pitanja?
Izbor ili obveza
Predlažem da se ipak maknemo od hrvatske radikalne ljevičarske ideologije i pokušamo biti objektivni – pogledajmo kakvo je stvarno stanje u civiliziranim europskim državama na koje se, i opet, pobornici pluralizma – vole najviše pozivati.
Vjeronauk kao obvezni (!) predmet postoji u Austriji. U Belgiji postoje dvije vrste škola, a katoličke pohađa čak 60% mladih. No, i u državnim belgijskim školama postoji predmet koji promišlja religiju.
U Irskoj u osnovnoj i srednjoj školi postoji konfesionalni vjeronauk. U svim talijanskim školama izvodi se katolički konfesionalni vjeronauk koji financira upravo država. Mladim stanovnicima Litve je omogućeno konfesionalno pohađanje vjeronauka u školama.
Nakon Hitlera vjeronauk je u Njemačkoj vraćen u sve škole i obvezan je predmet uz mogućnost traženja izuzeća. U Poljskoj je vjeronauk kao izborni predmet vraćen krajem 1989. u sve škole.
U Portugalu se vjeronauk izvodi jedan sat tjedno u svim školama, u Španjolskoj je redoviti i obvezni predmet za sve škole, ali učenici mogu izabrati ili ne izabrati pohađanje.
U Švedskoj je vjeronauk interkonfesionalan, a u Velikoj Britaniji je vjeronauk nekonfesionalni predmet, tzv. »religius education«, obvezan je i redovni predmet uz zanimljivu praksu da svaki dan mnoge britanske škole radni dan počinju javnom multikonfesionalnom molitvom.
Francuska dopušta pohađanje vjeronauka jednom tjedno, a sve je izvjesnija i mogućnost da se vjeronauk i potpuno uvede u školsku stanicu s obzirom na sve prednosti ovog odgojnog i altruističnog predmeta. Pa čak i liberalna Nizozemska u svojim školskim satnicama nudi izborni predmet općekršćanskog, nadkonfesionalnog vjeronauka.
Vjeronauk ima dugu tradiciju u hrvatskim župama i školama unatoč tome što bi ga neki političari poput, primjerice nedavno izjašnjenog Vojka Obersnela ili Sandre Krpan – potpuno izbacili iz škola.
Navedeni političari, između ostalih, kao da ne shvaćaju da svoju pluralnost država dokazuje upravo slobodom izbora kojim su obuhvaćeni i vjernici koji pohađaju škole.
Prema tome, potjerati vjeronauk iz obrazovnog sustava za one koje vjeronauk zanima bilo bi grubo kršenje ljudskih prava. Kao što bi grubo kršenje ljudskih prava bilo i uvođenje obveze vjeronauka u školski sustav za sve one koji nisu vjernici. To su dva jednakovrijedna prava!
I Jokić podupire vjeronauk
Budući da radikali s lijevog spektra u svojim istupima često vole citirati bivšeg voditelja kurikularne reforme Borisa Jokića, evo i ja ću se povesti navedenim trendom pa ću navesti ovdje jednu njegovu izjavu: »Ja nisam vjernik, ali po meni nema problema da je konfesionalni vjeronauk u školama. Slično je u većini europskih država, radi se o elementu pluralističkog demokratskog društva ukoliko je, kao što jest, izborni predmet…Ako roditeljima djece koja idu na vjeronauk ne odgovaraju neke stvari zašto ih upisuju na vjeronauk? To je licemjerje. Svatko ima pravo donijeti odluku.«
Pa zar ne bi onda, po uzoru, evo, i na samog Jokića, i tim glasnim pobornicima raznoraznih marševa bilo korisnije biti otvoreniji vjeri i vjernicima, upravo u dimenziji na koju se najčešće pozivaju – u dimenziji pluralizma?
Mnogo puta mi je u osobnim razgovorima dobri glavni riječki Imam Hajrudin Mujkanović s oduševljenjem govorio o sustavu vjeronauka u školama koji baš ima efekt ravnopravnosti i prema svim muslimanima, kao i prema ostalim pripadnicima drugih vjera.
Meni osobno je baš drago da njegujemo pluralizam kroz koji će netko moći javno izreći čak i objektivno potpuno neutemeljene i površne tvrdnje, poput onih koje smo čuli jednim dijelom i na Maršu malobrojnih hrvatskih protivnika školskom vjeronauku.
Kako bilo, vjeronauk postoji u svim većinski kršćanskim zemljama kao konfesionalni predmet, dok u gotovo svim državama postoji vjeronauk na ovaj ili onaj način. Bilo bi dobro da protivnici vjeronauka, skriveni u raznim marševima, napokon shvate da – njihova djeca ne moraju pohađati vjeronauk.
Kako njima samima njihov izbor nitko ne oduzima – na isti način ne postoji prostor da se taj isti izbor oduzme i ovim drugima koji, baš poput svojih europskih vršnjaka iz mnogo uređenijih i civiliziranijih država – zapravo žele pohađati vjeronauk u školama.
