Veličanstvena vojna akcija Oluja kojom su hrvatski branitelji pod vodstvom predsjednika Tuđmana napokon prekinuli velikosrpske težnje, vratili okupirani teritorij i omogućili povratak izbjeglicama u hrvatske gradove zavrijeđuje posebno sjećanje. Svaki narod koji drži do vlastita identiteta čuva kao suho zlato uspomene na one događaje koji su im donijeli slobodu i mir. Podijeljena Hrvatska se čak niti za ovako uzvišene spomene nije uspjela ujediniti. Ideološki blokovi, koje je jedino Tuđman u cijeloj novijoj povijesti našeg naroda uspio nakratko pomiriti, ustrajni su u držanju vlastitih pozicija. Pa tako desni danas teško gutaju proslave partizanskih pobjeda, a lijevi Oluju blate kao da su oni, a ne komunistička JNA i četnici poražena vojska u toj bitki.
Vratimo se u tu, sada već daleku 1995. godinu i predzadnji dan mjeseca srpnja, samo nekoliko dana prije početka vojne operacije Oluja. Yasushi Akashi letio je tada u Knin i tu je časkao s krajinskim četnicima koji su s hrvatskih okupiranih područja napadali područja Bosne i Hercegovine. Akashi nije izvojevao prestanak terorističkih djelovanja pobunjenih Srba već je s njima sklopio sporazum od nekoliko točaka, pod okriljem Martića, Babića i generala Mrkšića, te im time omogućio nastavak razvoja načertanijske ideje stvaranja Velike Srbije. Hrvatski obavještajci su prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana detaljno izvijestili o ovom sastanku. Tuđman je također informiran i o sastanku srpskih generala i njihovim planovima za operaciju Vaganj 95. koja je trebala početi 5. kolovoza 1995. To je vrijeme kada je bahati zlikovac Mladić najavio udare na livanjskom pravcu duž Dinare.
Igre moćnika
Nešto više od 15 sati prije početka Oluje predsjednik Republike Srpske Krajine (RSK) Milan Martić bio je uvjeren da Hrvatska vojska ništa ne može napraviti te da je situacija za njega i RSK dobra. Točno u 14 sati i 42 minute 3. kolovoza 1995. godine započeo je telefonski razgovor između njega i šefa pregovaračkog izaslanstva pobunjenih Srba Ilije Prijića, inače ministra unutarnjih poslova RSK, a transkript toga razgovora objavio je Dušan Viro u knjizi »Slobodan Milošević – anatomija zločina«. Iz tog razgovora zaključuje se da Martić nije bio svjestan da su pregovori u Ženevi posljednja prilika za mirnu reintegraciju RSK u Hrvatsku, a u slučaju propasti pregovora slijedi hrvatska vojna akcija.
Tuđman je dobro znao: Britanci, meštri globalne politike kojima je američki hegemon dopustio upravljanje Starim kontinentom, nisu blagonaklono gledali na raspad Jugoslavije jer i oni sami su federacija baš kao što je to bila i naša bivša država. Nadalje, Hrvatsku su a priori svrstavali u njemačku, a Srbiju u rusku zonu interesa i zato su snažno podržavali federalističke snage pod njihovim utjecajem pa makar one imale totalitaristički ustroj kao što je to bilo u SFRJ, ili kako bi to bilo u miloševićevoj Jugoslavenskoj državi da je ovaj uspio u svom naumu. Kad se je već, njima usprkos, a zahvaljujući velikoj mudrosti našeg prvog predsjednika i njegovim savezništvima s Vatikanom i Njemačkom, dezintegracija SFRJ dogodila, njihov idući dostižan cilj bio je čim jača Srbija u »regionu«. Britanci i Francuzi međusobno su se nadmetali tko će više diplomatski pomoći Srbima s ciljem njihovog pojedinačnog većeg utjecaja na Balkanu i sa zajedničkom nakanom otimanja Srbije iz ruske zone utjecaja. Dopustite mi reći, za te namjere, umanjivanje ruske moći na ovim područjima, State Department je uvijek imao razumijevanja.
Ratne godine nizale su se jedna za drugom, a zid srpske propagande uz znatnu pomoć »izvana« koja je u Goebelsovoj maniri od žrtve radila agresora, a od agresora žrtvu, počeo je dobivati sve više pukotina. Bio je on načet još vukovarskom tragedijom i sasvim sigurno je baš istina o Vukovaru koja je procurila u svjetsku javnost najzaslužnija što je hrvatska neovisnost dobila palac gore od svjetskih moćnika. Jedna druga tragedija temelj je na kojem je svjetska javnost do kraja raspoznala krvoločnost velikosrpske politike i natjerala svjetske moćnike da po drugi put dignu palac gore za Hrvate, ovaj put za našu teritorijalnu cjelovitost. Složit ćete se sa mnom, srebrenička žrtva razotkrila je svu zločinačku narav velikosrpske politike i stoga se i nje uvijek moramo sjećati s osobitim poštovanjem i zahvalnošću. Ratni zločinci Karadžić i Mladić srebreničku su sudbinu namijenili još jednoj bošnjačkoj enklavi – onoj u Bihaću. Bilo je pitanje trenutka kad će posustati bihaćki branitelji, a genocid nad Bošnjacima u susjednoj BiH dobiti novu epizodu. Srebrenički masakr i blokada Bihaća do kraja su suzili manevarski prostor »međunarodnoj zajednici« da pomaže Srbima u postjugoslavenskim ratovima i klatno podrške se okrenulo na drugu stranu. Progledalo se tako kroz prste na uvoz oružja makar je embargo još uvijek bio na snazi, a Hrvatska je strana dobila i važne obavještajne podatke.
Tuđmanova genijalnost
U tom trenutku dolazi do punog izražaja sva tuđmanova državnička genijalnost, osjećaj za trenutak koji mijenja povijest cijelog jednog naroda, trenutak kad treba reagirati snažno i odlučno. Maksimalno pojačane diplomatske aktivnosti uz već dobivenu bitku za naklonost svjetske javnosti bile su preduvjeti za odlučnu vojnu akciju koja se danas izučava na vojnim školama. Iznimna motiviranost i uvježbanost Hrvatske vojske uz prednost u ljudstvu doveli su do brze vojne pobjede uz minimalan broj ljudskih žrtava.
Ipak, geopolitički ciljevi nisu prestali s okončanjem ove akcije, a Britanci su u narednom periodu činili sve ne bi li ravnomjerno preraspodjelili krivnju za ratne strahote i na taj način ipak ostvarili svoje ciljeve. Na jednu doista čistu i u svjetskim okvirima besprijekorno izvedenu akciju počelo se nabacivati teret krivnje za zločine koji se nisu niti dogodili. Još su nam svježa sjećanja na topničke dnevnike koje su naše državne institucije bile dužne predati Haškom tribunalu makar oni nikada nisu ni postojali, a još se bolje sjećamo i prvostupanjske presude našem heroju generalu Anti Gotovini.
I dok još možemo razumijeti interes srpske ili britanske strane najteže je u ovoj priči o Oluji prihvatiti kako zdušno Oluju gade sami Hrvati, ideološki neistomišljenici. Zar stvarno među nama hodaju ljudi kojima je Oluja upitna? Zamislite samo da recimo laburisti pljuju po Churchillu i RAF-u zbog 200.000 ubijenih u bombardiranju Dresdena ili da republikanci u Americi uvijek iznova napadaju Trumana zbog Hirošime i Nagasakija. Ili da se prije svakog Dana pobjede u Moskvi govori o silovanjima žena od strane vojnika Crvene Armije koji su u svojim napredovanjima prema Berlinu silovali baš svaku ženu od 10 do 80 godina, a većinu su ih nakon silovanja i ubili, radi se o milijunima žena, a o svemu tome pisao je i nobelovac Solženjicin. Svi ovi gnjusni, odvratni i potpuno nepotrebni zločini nikada nisu zaslužili biti »ukras« na pobjedničkim proslavama antifašista svih zemalja i ideologija, ali će svi oni licemjeri koji nas okružuju na Oluju nabacati i ono što se nije dogodilo. Ali baš zato jer je Hrvatska mala zemlja, sa skromnim ljudima velikog srca neka bude tako, neka se grijeh ispovijedi, a narod očisti do kraja pa proanalizirajmo samu akciju i naše zločine u njoj;
Naši zločini
U samo četiri dana Oluje oslobođeno je 10.400 km2. Na hrvatskoj strani sudjelovalo je 130.000, a poginula su 174 vojnika. Na srpskoj strani je sudjelovalo 40.000 vojnika, a podaci o poginulima razlikuju se od izvora do izvora. Tako Human Rights Watch spominje 410 poginulih vojnika i 116 civila, HHO 560 poginulih vojnika i 681 civila, a srpski izvori spominju 755 vojnika i 1.205 civila. Koji god podaci bili točni radi se o izrazito malom broju žrtava s obzirom na ukupan broj uključenih vojnika i civila, količinu oružja i veličinu teritorija. Prof. dr. Ante Nazor, primjerice, u svom popisu srpskih žrtava u Domovinskom ratu, za više od 500 ljudi koje je Savo Štrbac i njegov Veritas navodio kao žrtve Hrvatske vojske, ističe, dokazalo se da su stradali pod drukčijim okolnostima. Frustrirajuće je kad čitate dokumente i gledate što rade neki ekshibicionisti koji, očito je, žrtve koriste za samoreklamu. Tu nema poštovanja prema žrtvama – dodaje dr. Nazor. Prema podacima kojima raspolaže Centar, na srpskoj strani, odnosno na okupiranim područjima, kaže ovaj priznati hrvatski povjesničar, starije stanovništvo, koje nije bilo obuhvaćeno mobilizacijom bilo je zbog nedostatka vojnih obveznika naoružano i raspoređeno po naseljima, posebice od 1993. Isti je slučaj i sa ženama. Srpska strana takve žrtve ubraja u civile, ali ih kao takve moderna historiografija ne može nazivati civilima.
Ponosni na Oluju
Najzanimljiviji su nam ovdje svakako slučajevi u Oluji u kojima su bez opravdanog borbenog razloga likvidirani civili, a prema podacima Haaškog suda i DORH-a hrvatske snage odgovorne su za smrt u manje od 50 takvih slučajeva od kojih je većina procesuirana. Žalosna, grozna i surova istina je da se u ratu takve stvari događaju, ali svi mi doista možemo biti ponosni što je naša država uspostavljena na Domovinskom ratu i vojno redarstvenoj akciji Oluja, jednom od najčistijih ratova i jednoj od najčistijih akcija u povijesti ratovanja.
Hrvatski političari trebali bi se snažnije zauzeti za obilježavanje Oluje u svim većim gradovima Republike Hrvatske. Naši trgovi bi na 5. kolovoza trebali odjekivati glazbom koja će doprinijeti sjećanju na branitelje i osloboditeljsku akciju Oluja. Izložbe, tribine, koncerti, to bi trebao biti conditio sine qua non za svaki grad, općinu, mjesto diljem naše Domovine, a hrvatske zastave trebale bi se ponosno vijoriti na kućama svih hrvatskih građana na Dan pobjede i domovinske zahvalnosti!
