Kritičari Crkve su sasvim u pravu usmjeravajući svoju pozornost na one iz crkvenih redova koji ponekad kao da bacaju benzin na uvijek tinjajuće podjele unutar ionako ranjenog hrvatskog društva kada svojim izjavama – rasplamsaju vatru. Ako uzmemo da bi oni trebali širiti riječ evanđelja, Radosnu vijest, kako ju je Isus nazvao, onda je razumno zapitati se i je li svrhovito da službenici Crkve javno i to izuzetno teškim riječima kritiziraju one koji vode našu državu? I, ako uzmemo da je svima srećom dopušteno govoriti jer živimo u demokraciji, koji bi to rječnik bio prikladan za određene crkvene službe kada se već i zadire u ona konkretna svakodnevna politička pitanja koja se ipak izravno ne dotiču crkvenog nauka?
Zaglavili u Starom zavjetu
Starozavjetni proroci su se često suprotstavljali čak i najmoćnijim kraljevima pozivajući ih na obraćenje. Prorok Amos, inače skromni uzgajatelj divljih smokvi, potaknut Duhom Svetim se snažno podigao protiv društvenih nepravdi, idolopokloničkih veza onoga vremena. Opća kultura je znati kako je završio sveti Ivan Krstitelj. Da nije kritizirao kralja radi preljuba i preljubničke veze, glava bi mu definitivno ostala na ramenima. Pa ipak, Krstitelj, za kojega je Isus rekao da nema većeg rođena od žene, je izabrao biti vjeran svome poslanju. Glavu je, kako sam naveo, izgubio, ali život u vječnosti je definitivno dobio.
Nužno je ipak razjasniti neke stvari: to su sve bili starozavjetni proroci. Isus mijenja tu paradigmu, on fokus stavlja na posve drugačiju stvarnost, o čemu ću nešto kasnije progovoriti u tekstu. Ovako ispada, da su neki katolici očigledno poprilično zaglavili upravo u teškoj prošlosti Starog zavjeta. A dogodila se i punina Novog zavjeta, zar ne?
Nama svima poznati Alojzije Stepinac je oštro kritizirao jugoslavenski komunistički režim koji je bio ne samo protiv Boga, nego i protiv svakog prava na različitost svih ljudi. Ne zaboravimo, u Jugoslaviji su se komunističkim presudama, na primjer, streljali homoseksualci koji su kao takvi bili otkriveni u partiji ili komunističkoj vojsci. Prije »tamnice naroda« kako su mnogi tepali Jugoslaviji blaženi Kardinal jasno se usprotivio i ustaškom režimu. Stepinac je uspio u distanciranju od obe diktature, on je na jedan način pokazao kako se može »zdravo« ljubiti ovozemaljsku domovinu, potpuno odmaknut od rigidne lijeve i desne ideologije.
Primjer blaženog Merza
Kako bismo se onda mi kao katolici ili točnije oni koji imaju istaknute zadaće u crkvenoj hijerarhiji trebali odnositi prema politici, prema vlasti? »Braćo! Tako ne ide dalje! Naš se pokret rastvara i udario je lošim putem! Religija je postala sredstvom nacionalizmu! Mi nećemo i ne smijemo nikada biti katolici zato da pomognemo narodu, već ćemo zato pomoći narodu jer smo katolici! Katolicizam je naš cilj, a ne sredstvo!« Ove snažne riječi je izgovorio blaženi dr. Ivan Merz koji je svoju braću oštro upozoravao na pretjeranu politizaciju Hrvatskog katoličkog pokreta. Blaženi Merz je jasno vidio da djelovanje kako intelektualaca vjernika, tako i njegova snažnog pokreta mora moći biti slobodno od političkih interesnih skupina, pojedinih stranaka, svih onih koji su, gledajući kroz svoj mikrokozmos, mislili da je njihova trenutna situacija važnija čak i od one univerzalne, sveopće, spasenjske koja obuhvaća ne samo jedan narod, ne samo jedan kontinent, jednu vjeru, nego, ustvari, ona prožima strukturu cijelog kozmosa.
Ta diskrepanca između autentičnog življenog evanđelja i trenutnog političkog okruženja, vidimo, i danas traje i danas je aktualna stotinjak godina poslije Merza, dvadeset i pet godina nakon osamostaljenja naše države. Katolici koji žive u Hrvatskoj kao da su i dalje su zbunjeni, koga treba više ljubiti: Boga, naciju ili državu? Neosporno je da volimo svoj narod i svoju zemlju. Katolik zna, kako je govorio sveti Ivan Pavao II., da svaki građanin, dakle i svaki vjernik ima točno određenu ulogu u društvu u kojem živi. Pa ipak, taj sveti Papa je isto rekao da naše domoljublje mora biti lišeno svake mržnje, svakog osjećaja koji nije utkan u Evanđelje. Biblija bi tu poentirala: »Kako možeš reći da ljubiš Boga kojega ne vidiš, a mrziš brata kojega vidiš? Tko god kaže da ljubi Boga, a mrzi brata svoga, lažac je i nema istine u sebi.« Katolik nikada ne bi smio na prvo mjesto staviti ikoga osim – Boga. Ne postoje vječne države, ma koliko god zastrašujuće ovo nekima zvuči. Postoji jedino – vječno kraljevstvo na nebu. Pomalo mi je glupo gledati kako se crkveni pojedinci toliko trse izgoriti za stvari koje su podložne promjenama, a pritom, kao da su zaboravili, izgarati za pitanja vječnosti.
Kako bi Isus?
Još je sam Isus prije više od dvije tisuće godina bio stavljen u poziciju u kojoj su od njega očekivali političko vodstvo. Naime, Židovi, stisnuti rimskom čizmom ropstva i svakojakog ugnjetavanja, očekivali su da nadolazeći mesija mora biti onaj koji će baš izraelski narod izbaviti iz te teške situacije. Kakav hladni tuš su doživjeli kada im je Isus mrtav – hladan objasnio da on mari za tom političkom situacijom kao što, otprilike, danas prosječni građanin Hrvatske brine o načinima navodnjavanja uzbekistanske visoravni. Isus je jasno rekao da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, otklanjajući pokušaje farizeja da ga kušaju kome treba dati veći naglasak. Prisjetimo se ovdje situacije s porezom, gdje Isus opet ističe: »Dajte stoga Caru carevo, a Bogu Božje.« Isus je došao na Zemlju otkupiti palog čovjeka, spasiti ga, otkinuti ga ropstvu grijeha, a ne političkog okruženja u kojem se čovjek tada trenutno nalazio. Slikovito govoreći, Isus je znao da će uvijek tijekom ljudske civilizacije dolaziti ovi i oni sustavi, manje i više ograničavajući, ali, ako On čovjeku pokaže da i unutar najvećeg zatvora, doslovnog ili imaginarnog može postići osjećaj potpune slobode – uspio je u svom spasiteljskom projektu. Ljudska sloboda ne ovisi o političkom kontekstu, iako nam je, prirodno, mnogo ugodnije u demokraciji nego u tiraniji. Ljudska sloboda, za nas kršćane, ovisi o unutarnjem stanju duha kojeg, ako je slobodan sam u sebi, nikakvi okovi ovoga svijeta ne mogu ograničiti.
Da sumiramo, nisu pogriješili neki koji na najvišim pozicijima crkvenih vlasti s pravom upozoravaju licemjerne demokršćane, političare koji se busaju u prsa svojom vjerom, a dijametralno oprečno žive ili pak donose zakone koji nemaju veze s kršćanstvom kao takvim. Nije problem niti u tome javno upozoriti naše proslavljene nogometaše koji citiraju Bibliju, a posve sudeći lažno svjedoče ili su možda oboljeli od težeg oblika Alzheimera. Kršćani ma kako maleni bili ne bi smjeli lažno stajati za ikoga, bez obzira na moć pojedinih gazda. Dopustite mi reći, kršćanski je istaknuti da se Mamić sigurno ne može zvati punokrvnim kršćaninom budući da njegovi ispadi proklinjanja, psovanja, vrijeđanja i širenja mržnje su nespojivi s Isusovim naukom. Na sve to mi vjernici imamo pravo upozoriti! No, jako je žalosno i razočaravajuće kada službenici Crkve, na najvećem stupnju, sebi dopuštaju iznijeti čije to molitve Bog uslišava, a čije ne, kada oni od kojih se najmanje to nadate dijele hrvatsko društvo upirući prst u političke stranke prokazujući gdje mogu, a gdje ne mogu biti »pravi« vjernici. Problem je u tome što istupi pojedinaca nisu u skladu sa službom koju obnašaju i pozivom kroz koji ih je Bog, kako vjerujemo, negdje isturio. Stvarno onda ispada da će »mnogi prvi biti posljednji, a mnogi posljednji biti prvi«, spomenimo i te Isusove riječi.
Katolik smije sve reći i o svemu javno govoriti. Kako je lijepo kada je taj govor, čak i kada je upućen nekome s druge strane, prožet kršćanskom ljubavlju. Sila, naime, nikada nikoga nije promijenila. Još su stari Grci rekli: »Bias bian tiktei« – „sila silu rađa.« Zato je Isus Petru naložio da spremi mač u korice pa mu rekao: »Tko se mača laća, od mača će i poginuti.« Ljubav naime sve mijenja. Ljubav jedina ima snagu promijeniti čovjeka. Kršćani ne bi smjeli to nikada smetnuti s uma, pogotovo ne prvi među njima.
