Treba samo pozornije promotriti, Soudani se poziva na Alaha, javno mu zahvaljuje na pobjedama, a prvom prigodom odbacuje sva moralna i etička načela, svojim potezima pokazuje kako, po njemu, cilj opravdava sredstvo i pritom bezočno glumi i laže suce, suparnike i gledatelje
Mnogo je toga zajedničkog trima monoteističkim religijama, a prije svega su to etička načela kojima nas uče svete knjige judaizma, kršćanstva i islama. Da nije ispravno ubijati, krasti, lagati, ogovarati, drugima nanositi štetu i lažno svjedočiti, objašnjavaju svaka od ovih religija na svoj način, svaka se svojim riječima obraća vjernicima s, dopuštam si reći, vrlo sličnim smislom i namjerom.
Isto tako, sasvim je sigurno da svi ljudi jednako vrijede u Božjim očima bez obzira na boju kože, političko opredjeljenje, materijalni status ili vjeru kojoj dotični pripadaju. U Bibliji, najsvetijoj knjizi kršćanstva, sveti Pavao nas uči kako oni koji nisu upoznali našu vjeru nisu izgubljeni za vječnost jer će im nju određivati njihova savjest, »namisli srca njihovih«.
Na taj način vrata vječnog sjedinjenja sa Stvoriteljem kršćani ostavljaju otvorena svima koji žive i ravnaju se po vlastitoj savjesti bez obzira na to pripadaju li kršćanstvu ili ne. Na koncu, Isus je volio reći da će mnogi prvi biti posljednji, a mnogi posljednji – prvi.
Savjest, to unutarnje biće svake osobe koje svog »domaćina« upozori kad postupa krivo bez obzira na to je li to itko uvidio, zajednička je svim ljudima. Savjest treba i hraniti, o njoj skrbiti, jer u protivnom i najljepšim vrtovima ne treba dugo, ako se vrtlar umori ili ulijeni, da ih zarobi trnje.
Zamka optuživanja
Vjernici raznih vjeroispovijesti često upadaju u zamku optuživanja drugih, a osobito smo brzi na obaraču kad treba okriviti ljude druge vjere od one koja je nama pripadajuća. Zadnjih smo godina svjedoci okrutnih terorističkih napada po cijelom svijetu gdje stradavaju potpuno nevini ljudi, često i djeca.
Islamski terorizam je najveća prijetnja, Bliski istok, desetljećima bezočno izrabljivan od Zapada postao je plodno tlo za ekstreme svih vrsta. Zlo je isprovociralo novo zlo i ugradilo se u tu spiralu zločina uvlačeći stalno iznova nove pojedince. Ipak, kršćanski je zadatak svakog angažiranog vjernika da ne potpaljuje i ne širi međureligijsku netrpeljivost i ne dozvoli da se zlobom ispunjavaju srca bliskih nam ljudi.
Ja osobno, kao i katolički vjeroučitelj, izrazito poštujem svoju braću i sestre muslimane, a posebno sam sretan što sam prijatelj s riječkim imamima Hajrudinom Mujkanovićem i Hidajetom Hasanovićem. Dragi su to, pošteni i otvoreni ljudi koji drže do svoje vjere, a na jednak način vole sve ljude.
U jednoj od najljepših džamija na svijetu rado oni ugošćuju mnoge posjetitelje i time pokazuju dobronamjernost. Prava je nesreća što se na vjeru pozivaju i oni koji svojim postupcima navlače bijes drugih premda su baš takvi miljama daleko od mudrosti sabranih u svetim knjigama s početka ovog teksta. Takvih, treba priznati, ima u svim religijama.
Poznaje li Soudani Alaha?
Jedan od primjera navedenog, neautentičnih vjernika, ako se razmisli, je i El Arabi El Soudani, nevjerojatno talentirani nogometaš Dinama kojega bi užitak bilo gledati kad bi iza Bogom dane vještine stajalo barem malo poštenja i poštovanja prema Alahu na kojeg se poziva, gledateljima koji su platili ulaznicu da gledaju nogomet i na kraju suparnika koji zaslužuju »respect« jer bez njih bi i njegov neprijeporni talent ostao sakriven.
Treba samo pozornije promotriti, Soudani se poziva na Alaha, javno mu zahvaljuje na pobjedama, a prvom prigodom odbacuje sva moralna i etička načela, svojim potezima pokazuje kako, po njemu, cilj opravdava sredstvo i pritom bezočno glumi i laže suce, suparnike i gledatelje. Još je svježe sjećanje na odglumljeni jedanaesterac iz prošle sezone protiv objektivno najslabije momčadi u HNL-u »Cibalije« za kojeg bez imalo pretjerivanja možemo reći da zaslužuje nagradu za najprestižnija glumačka ostvarenja, a prošli je tjedan protiv istog protivnika odigrao identičnu rolu s identičnim završetkom.
Treba pomoć
Posebnu analizu tražilo bi ponašanje sudaca koji takve penale dosuđuju odnosno njihovog vrhovnog vođe Mamića koji se poziva na Krista, a već u idućoj rečenici proklinje ljude na »dan Božića«. I ostala Mamićeva ponašanja ustvari sramote ne samo kršćane koji jasno vide ogromnu diskrepancu između njegova ponašanja i pojedinih sladunjavih kršćansko-površnih izjava, već, treba jasno naglasiti, sramote i sve ljude zdrave pameti. Neobranjivo je toliko siktanje mržnje koju taj čovjek tako olako prosipa kad god se svjetla pozornice usmjere k njegovom smjeru.
Ipak zadržimo se još malo na Soudaniju. Dakle, što se događa u glavi mladog, dobro situiranog čovjeka, izvanrednog nogometaša, čija momčad igra protiv zadnjeplasirane momčadi u trenutku dok se baca na travu, zajauče, pogleda prema sucu, traži najstrožu kaznu i onda nakon toga prima čestitke svojih suigrača? Što se toga časa događa s Alahom u njegovom životu?
Osjeća li Soudani zaista zadovoljstvo jer je njegov cilj ispunjen? Drži li on, dopustite mi reći, da cilj opravdava sredstvo na sličan način kako, grubo govoreći, džihadisti drže da su ubojstva nedužnih ljudi opravdano sredstvo za postizanje političkih ciljeva? Po mom sudu, izgleda da je to čak i moguće. Ne u istoj dimenziji, ali u strukturi tog vjerovanja – da.
Taj mladić iz Alžira stvarno misli da ima pravo napraviti baš sve ne bi li došao do svoga sportskog cilja. Nisam siguran koliko je upoznat Machiavelijevim poimanjem života, ali ponaša se po tim principima koji bi trebali biti daleko od svjetonazora ikojeg vjernika.
On se ne libi ako treba, prisjetimo se, i s poda udarati suparnika pa makar se radilo o utakmici u kojoj nema rezultatske neizvjesnosti. Ali ono što žalosti više od samih postupaka Soudanija je činjenica da bez obzira na to što se ponaša oholo, bahato i laže bez imalo obzira prema protivniku, svejedno dobiva ogromnu medijsku pozornost. Novinarski mamićevi plaćenici selektivno pišu o njegovim majstorijama ne spominjući njegov ne-fair play.
Ove nepodopštine brzonogog napadača sitne duše ne smiju postići da ga zbog toga zamrzimo. Mržnja uvijek razara mrzitelja, ne šteti mržnja onome na kojega je mržnja usmjerena. Mržnja čovjeka ograničava, sputava, stvara mu strašne nemire koji čovjeka iznutra razdiru. Soudaniju, ustvari, treba pomoći, ovaj tekst ima namjeru upravo to, pozvati ovog mladog čovjeka da ode kod svog vjerskog autoriteta i skupa s njim pogleda usporene snimke prevara i nesportskih ponašanja koje redovito izvodi na terenu. Možda još nije kasno za njegovu savjest, a sigurno nije kasno za sve nas koji u ovom kao ni u kojem drugom slučaju kad su ljudi u pitanju ne smijemo generalizirati.
Medunjanin je primjer
Najbolja potvrda tome je jedan drugi musliman, bosanskohercegovački reprezentativac, Haris Medunjanin. Čovjek koji je oduševio nogometni svijet jer se ponio dijametralno suprotno od El Arabija. Krajem mjeseca lipnja odigrala se utakmica između Philadelphie Union i DC Uniteda (1:0). U jednom trenutku igrač gostiju Acosta isključen je nakon prekršaja nad Medunjaninom, koji je potom prišao sucu i priznao mu da nikakvog kontakta nije bilo. Sudac je zatim promijenio svoju odluku. »Uvijek sam pošten. Želim pobijediti i trudim se, ali ne želim pobijediti na prljavi način, nepošteno«, rekao je Medunjanin nakon utakmice. Kako je to lijepo kada je netko prvo čovjek, pa onda i – sportaš, zar ne?
I za kraj valja napomenuti kako se u svakoj pa i najmanjoj odluci koje donosimo kroz dan odlučujemo za dobro ili protiv njega. Najvažnije za sve nas je da svaki čovjek u svakom trenutku ima mogućnost izbora. Svatko od nas može odlučiti hoće li baciti bombu na nedužne ili moliti, hoće li varati kao Soudani ili biti pošten kao Medunjanin.
