Je li HDZ demokršćanska stranka? Možda na papiru donekle i jest, možda u pojedincima, pa i nekim istaknutijim – jest. Iako se osobno ne slažem načinom na koji biskup Košić intervenira u politička pitanja, moram priznati da mi se čini kako je bio u pravu kada je javno ukazao na lažno Plenkovićevo zaogrtanje demokršćanstvom. Prisjetimo se, prije izbora 2016. Plenković je objavio da se protivi »nametanju bilo kakve, pa i rodne ideologije«. Sasvim demokršćanski, očekivano. Međutim, premijer je samo dva mjeseca nakon izbora postao zaboravljiv poput Mamićevih prijatelja pa je najavio ratifikaciju famozne Istanbulske konvencije kojom ćemo se danas pozabaviti. Zapravo je nastavio politiku Zorana Milanovića koji je Konvenciju potpisao 2012. godine. Plenković, pak, pritisnut Bruxellesovim moćnicima i time pokazuje svu raskoš svoje anemije. Naprosto, katkada djeluje poput neke lutke od krvi bez trunke ideja, u rukama moćnika, jedan iz one vrste opjevane od Štulićeve »Azre«. Dopustite mi reći, ćato će uvijek biti ćato bez obzira na to koliko se on PR-ovski zamatao u celofan lidera. Ako promatramo demokršćanstvo kao političku opciju koja bi najbliža trebala biti socijalnom nauku Katoličke crkve, ali i osnovnim vrednotama kršćanstva, onda je svima sasvim vidljivo – demokršćanstvo u Hrvatskoj, barem zasad, ne postoji.
Istanbulska konvencija
Istanbulska konvencija međunarodni je ugovor donesen u okviru Vijeća Europe kao sveobuhvatni pravni okvir za sprječavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja s ciljem da se žrtvama nasilja omogući ista razina zaštite u svim europskim državama. Ovo stvarno baš dobro zvuči. Potrebno je, i to treba pozdraviti, podizanje zaštite žena, općenito kvalitetnije stavljanje zakonskih okvira oko priča obiteljskog nasilja i samog odnosa prema žrtvama. Međutim, je li Konvencija jedini dokument kojim se može dodatno utjecati na ovu osjetljivu temu i znamo li uopće što se sve krije iza ovih, na prvi pogled priznajem, poželjnih dokumenata? Predlažem da na trenutak odmaknemo od sebe emocije i nesuvisla baljezganja koja se provlače medijima i fokusiramo se isključivo na »hladne« argumente kako ne bismo po ne znam koji put iz slobode razmišljanja pali u slobodu izmišljanja.
Naime, baš kao što one sjajne i blješteće jabuke vrlo često u sebi sadrže crve, tako i spomenuta Istanbulska konvencija nameće, uz niz jako dobrih i potrebnih okvira koji reguliraju odnos prema ženama, i obvezujuću definiciju koncepta »rod«, koncepta koji je ideološki, neznanstven, izmišljen ’50-ih godina te tvrdi da se svaka osoba može izjasniti je li muškarac ili žena, bez obzira na svoj stvarni spol. Kada se koncept »roda« primijeni na zakonodavstvo, kako su to učinile Argentina (2013.), Danska (2014.), Irska (2015.), Malta (2015.), Norveška (2016.) i Belgija (24. 5. 2017.) putem tzv. »zakona o rodnom identitetu«, država dopušta npr. muškarcu koji se izjašnjava kao žena ulaziti u ženske zahode, svlačionice i skloništa te se natjecati u ženskim sportovima jer ga u osobnim dokumentima (osobnoj iskaznici, rodnom listu…) navodi onako kako se on izjašnjava – ženom. Kakva je to politika koja kaže da želi zaštititi žene od nasilja, a izlaže djevojke i žene neugodnostima u prostorima i okruženjima koja su namijenjena samo njima? Nadalje, iz rodnih listova brisali bi se pojmovi »majka« i »otac«, a zamijenili bi se pojmovima »roditelj 1« i »roditelj 2« kako se nitko ne bi osjećao pritisnut spolom, bez obzira na to što, uvjeren sam, vani hoda kudikamo više onih koji žele zapravo ostati samo »obični« očevi i majke. Tu je i niz drugih stvari koje teško remete naravni sustav vrijednosti na kojem, vjerujem da to osjećate istinitim, počiva ovaj svijet. Primjećujem ovdje još jednu moguću zavrzlamu: naime, ako je prema našem Ustavu brak zajednica muškarca i žene i ne može biti ništa drugo, kada mi prihvatimo Istanbulsku konvenciju, može se dogoditi, na primjer, da jedan partner u homoseksualnoj vezi proglasi sebe ženom i oni opet mogu zasnovati brak. Ovime bi se direktno poništila volja građana iskazana najdemokratskijom poznatom metodom – referendumom – kada su građani RH dvotrećinskom većinom odredili brak kao zajednicu muškarca i žene. No, ovo nam sigurno nije najveći problem koji će nam donijeti Istanbulska konvencija.
Kada žene mlati muškarac
U borilačkim sportovima je poznata situacija s Fallon Fox. Muškarcem koji je u zrelim godinama promijenio spol pa sada u borilačkom sportu mlati žene. Komentator Ultimate fighta Joe Rogan jasno ističe da transrodni muškarac »ima strukturu kostiju koja odgovara strukturi muškarca«. Muskulatura, kilogrami, snaga, biologija, sve je to od muškarca koji je, eto, transrodni muškarac. Jeff Nader i sam dugogodišnji natjecatelj UFC-a govori da je »Fallon Fox većinu svoga života uživala sve datosti života u tijelu muškarca. Ne možete sve to imati i onda napraviti manju promjenu, koja je u suštini kozmetička, i odjednom tvrditi da ste žena. Ništa ne može pobiti činjenicu da ste vi fizički muškarac. Mentalno i emocionalno, tko zna – ali fizički, on je muškarac«. Da skratim, u ring s ženom ulazi muškarac koji tvrdi da je žena i prebije svoju suparnicu – naprosto – jer je fizički predodređen za to.
Ideološke kolonizacije
Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko. Posve je nebitno jesmo li postali samosvjesni i protkani besmrtnom dušom u trenutku izlaska iz pećina, spuštanja sa stabla ili pak ad hoc transcendentalnim činom. Bitno je to, uz sve druge bitnosti dakako, da je temeljna odrednica čovjeka kao takvoga – spol: muško i žensko. Ona nas toliko određuje da, na primjer, žena nikada ne mora postati majka, može otići u samostan bosonogih karmelićanki ili pak postati iznimno aktivna u nekom radikalnijem feminističkom pokretu – ali temeljna odrednica žene je da se njezina spolnost cijela usmjeruje i na – majčinstvo. Fizionomija žene, njeni organi, fizikalne odrednice sve govore i o njoj kao o majci. Ona naravno u svojoj slobodi sve može i odbiti i nikada ne mora postati majka i to je sasvim legitimna ženina odluka. No, to ne umanjuje njezin identitet kao žene. I muškarčeva bitna odrednica je da usmjerava na – očinstvo. To su, slobodno možemo tako reći, darovi odozgo, u Božjoj providnosti zamišljeni i osmišljeni identiteti koji trajno upućuju jedan na drugoga. Veliki Papa emeritus Benedikt je opisao ovo vrijeme kao vrijeme u kojem živimo u grijehu protiv Boga stvoritelja. Rekao je da iz nekultiviranog stanja oblikujemo kulture da bi se potom s tim kulturama opet vratili na nekultiviranost. Još prostije rečeno: ako neki konj pomisli da je ženska zebra, on može sebe oličiti u boju zebre, ali u svome identitetu on će uvijek biti – konj.
Papa Franjo pak, taj dobri i simpatični Papa se također oštro usprotivio gender ideologiji: »U Europi, u Americi, u Latinskoj Americi, u Africi, u nekim azijskim zemljama, postoje prave ideološke kolonizacije. I jedna od tih – kažem to jasno s ’imenom i prezimenom’ – je rodna (ideologija)! Danas se djecu – djecu! – u školi tome uči: da svatko može birati svoj spol. A zašto to uče? Zato što imaju knjige osoba i institucija koje daju novce. To su ideološke kolonizacije, koje podržavaju i vrlo utjecajne zemlje. I to je užasno« – kazao je Sveti Otac.
Što kaže znanost
Somatska stanica je muška ili ženska. Istina, psiha stvara naš identitet koji zatim poprilično dodatno oblikuju sociokulturološki uvjeti. Ne budemo li se u budućnosti igrali genetskim modifikacijama, ne budemo li si prisvajali ulogu Boga, uvijek će biti odrednica: muško ili žensko. To je ona, lovest common denominator, kako bi rekli Amerikanci. Naša najbliža odrednica je upravo rod i spol. Kako nam najrecentnija istraživanja i znanstvena praksa iz stanične fiziologije govore, postoje rasprostranjene razlike u osnovnoj staničnoj biokemiji muškaraca i žena koje utječu ne samo na šire fiziološke i psihološke sustave ljudskog organizma, već i na genetski mnogo izravnije i hormonalno neuvjetovane. Pojednostavljeno: od samog početka je netko muško, a netko pak – žensko. Svaka stanica ima spol. Spol je dakle osnovna biološka varijabla. Razlika je dakle genetska: ne može onaj konj postati zebra, ma da se i prefarba u crno-bijeli dezen.
Slovaci odgodili!
Dok se naša Biskupska konferencija odluči konkretnije ukazati na ovu problematiku, držim shodnim prenijeti izjavu predsjednika Slovačke biskupske konferencije (SBK) mons. Stanislava Zvolenskýja o Istanbulskoj konvenciji koju su Slovaci odgodili sve dok se sve potpuno ne razotkrije:
»Nasilje nad ženama u bilo kakvom obliku nedopustivo je i zaslužuje osudu. Nikad ga nije moguće tolerirati i moramo usmjeriti sav trud na njegovo zaustavljanje. Temu zaštite žena od nasilja smatramo čak tako ozbiljnom da pokušaje podmetanja drugih tema u njezinu okviru, primjerice rodne ideologije ili podučavanja o tzv. nestereotipnim ulogama u školama, smatramo neprihvatljivima. Definicija roda, tako kako je uvodi Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, prihvaćena 11. svibnja 2011. u Istanbulu, odvaja rod od spola. Shvaća ga kao »socijalni konstrukt«, kao promjenu koja nije vezana uz biološki spol. Proizlazi iz pretpostavke da se čovjek rađa kao »neutralno« biće, a muškost, ženskost ili drugi rod nastaju pod utjecajem odgoja, društvenih okolnosti ili na temelju osobnog izbora. Takvo shvaćanje pak proturječi ljudskom iskustvu i zdravoj prosudbi. Istanbulska konvencija u predloženom obliku može rezultirati narušavanjem prava roditelja na odgoj djece i narušavanjem vjerske slobode. Uvodi borbu protiv »rodnih stereotipa«, čiji su alati lako zloupotrebljivi. Može prouzročiti potiskivanje onih nevladinih organizacija i crkvi, koje izražavaju neslaganje s rodnom ideologijom. Subjekti dugotrajno aktivni u zaštiti žena tako će se opirati riziku izravne diskriminacije. Ideološko opterećenje u tako važnom dokumentu smatramo kontraproduktivnim. Budući da većina tema kojima se Istanbulska konvencija bavi pripada isključivoj nadležnosti zemalja članica EU-a, apeliramo na Vladu SR (op. prev. Slovačke Republike) da ne podlegne međunarodnim pritiscima i da na temelju načela supsidijarnosti konvenciju ne ratificira. Istodobno se obraćamo Vladi SR (op. prev. Slovačke Republike) kako bi upotrijebila sredstva koja su joj na raspolaganju te se na europskoj razini protivila pristupanju EU-a Istanbulskoj konvenciji.«
Da sumiram, kršćani se prema osobama koje se drže transrodnima ili koje imaju teškoća s rodnim identitetom te osjećajima o vlastitome »ja« moraju odnositi s dužnim poštovanjem i suosjećajnošću. Kršćani, napose znanstvenici kršćanskog svjetonazora, kojih ima pregršt, moraju pomoći društvu shvatiti komplementarnost i nepromjenjivost muškog i ženskog roda kao dio naravnog poretka. Muškarac i žena bi trebali biti jednako vrijedni u svim društvima ovoga svijeta. Ali, muškarac i žena nikada neće biti jednaki, iste strukture. I dobro je da bude tako. Jer stvori Bog čovjeka, na sliku svoju, muško i žensko stvori ih. Jednako vrijedne, ali – ma budimo samo realni – različite. Koje li divote!
