Iza nas su dva vrlo važna dana za sve katolike. Dan uoči dolaska Svih svetih u mnogim našim crkvama bio je organiziran program kojim se mlade i ostale vjernike htjelo približiti kršćanskoj istini. Različita skazanja, put Svjetla, obnova krsnih obećanja, sveta ispovijed i sveta misa. U crkvama je bilo organizirano i klanjanje pred Stvarnom Prisutnošću. Vjernike je Crkva htjela posvijestiti o istini prolaznosti života i neumoljivosti smrti koja će baš svakoga od nas sustići. Netko reče da je naš život dar Božji nama, a da bismo mi vjernici trebali živjeti naše živote kao naš dar Bogu. Hoće li Bog, slikovito govoreći, biti sretan kada raspakira taj dar našeg života ili će biti jako žalostan? Nema tog sazviježđa, karme, kozmičke energije ili čega god želite što bi mene, tebe, ove ili one natjeralo na ovo ili ono. Sami u svojoj slobodi biramo osvajati planinske vrhove, kao što sami biramo valjati se u kaljuži naših slabosti. Da budem još surovije izravniji: svatko ima pravo vjerovati da je smisao njegova života postati gozba crvima u raspadljivoj materiji nakon što dostigne vlastiti kraj. Kao što svatko ima pravo vjerovati da je Isus pobijedio smrt i da punina života, kako je Bog obećao svojoj djeci, tek započinje nakon ovog prolaznog života.
Neinformirani vjernici
Dopustite mi reći, imam osjećaj da se ipak dio građana ponaša poput adolescenta koji u društvu lijepe djevojke i fora ekipe želi biti »in« pa sam gura glavu u vrećicu s ljepilom, jer to svi rade. Puno gluposti se u životu, nažalost, napravi, iz prozaičnog razloga jer nemamo hrabrosti biti drugačiji. A naš narod, raspet između mjesečnih plaća kojima pokušava pokriti životne troškove jedva čeka i najmorbidniju ili najjeftiniju priliku ne bi li na današnjicu pokušao zaboraviti družeći se s gospodinom etanolom. Ne boli pritom, ponašanje građana koji su dalje od vjere i koji na crkve gledaju s divljenjem jedino ako promatraju umjetničke prikaze nekih ikona ili slika starih majstora. Boli, i to podosta, ponašanje dijela kršćana koji svoju vjeru poznaju malo bolje od nabrajanja glavnih junaka kultnog stripa Alana Forda. Naprosto, zakazale su njihove obitelji, zakazala je dijelom i Crkva, pa sada, mogu već reći i dio vjeroučitelja što je rezultat da neki naši građani stvarno svoje kršćanstvo mjere jer znaju nabrojati koliko vrsta krunica imamo. Ako i to uopće znaju. Zakazali su i oni sami, dakako, jer su odustali biti tražitelji, postavši pukim konzumentima povremenih kršćanskih ponuda. Trebam ovdje spomenuti svakako i opasnost farizejštine nas koji smo punili crkve uoči samih Svih svetih. Samo Bog poznaje tajne naših srca. A možda su i mnogi među nama vjernicima zakrabuljeni u drugu vrstu maski, strašnijih od samih poganskih lica čudovišta, vještica i svih onih maski koje nemaju nikakve poveznice s kršćanstvom. Možda su te naše simpatične i vjerničke vanjske fasade još opasnije od onih kojima se utječu neinformirani građani željni površne zabave. Evo, ne znam.
Svi sveti
Svakog prvog dana mjeseca studenog slavimo blagdan Svih svetih. Tada se ne sjećamo samo svih onih nama znanih proglašenih svetaca koje je naša Crkva službeno stavila na čašćenje nego se sjećamo u molitvi i svih neznanih svetaca. Naime, Crkva zna da su mnogi ljudi koji su živjeli među nama kreposnim životom, svjedočili ljubav prema Bogu i svakom čovjeku, opraštali svima, pomagali svakome i trudili se biti savršeni. I to su naši sveti. Samo oni nisu »službeni«, oni nama nepoznati, a Bogu itekako poznati, njih ćemo susresti jednog dana kada i mi postanemo, kako se nadamo, stanovnici nebeskog Jeruzalema. O koja će to biti radost kada među tisućama tisuća prepoznamo svoje nonote i dobre none, ove i one koji su se svojim životom utkali u Božju milost. Budući da ne znamo, dakle, sve svete poimence, na Svi svete molimo za sve te naše neznane svece. U Rijeci je večer uoči Svih svetih dok je dio naših građana ispijao potoke alkohola plešući u kolu s amerikaniziranom inačicom drevnog keltskog poganskog obreda što su otvoreno prihvatili i, na primjer, pripadnici sotonske crkve kao i nekih drugih tamnih sljedbi kao svoj najvažniji dan u godini, u toj istoj večeri drugi dio naših građana osjetio je potrebnim biti blizu Isusu. Kršćanstvo ima taj dar, od Isusa dobiven, da asimilira i okrene na dobro svaki poganski običaj koji je ljude odvraćao od istine, a priklanjao lažima, kako piše Biblija. Kršćanstvo, već više od dvije tisuće godina radi ravnotežu ovoga svijeta koje bi odavna završilo u tami svemira, usisano u neku crnu rupu zla radi grijeha kojega svakodnevno činimo. Uistinu, nestali bismo odavna da Bog nije dao obećanje sačuvati ovaj svijet radi jednog jedinog pravednika, a svojom smrću na križu otkupio je sve naše grijehe. Kršćanstvo je put prema Bogu. To ne znači nužno da Bog ne može, po njemu znanim putevima i druge ljude privesti Bogu, ta tko od nas ljudi si može svojatati svemogućeg Boga? No, definitivno jest istina ta da kako svjedoči Biblija je Isus sam za sebe rekao da je On Put, Istina i Život. To bi značilo da će se svatko, svatko tko se spasi spasiti jedino po Isusu Kristu, jer, riječima svetog Petra, drugog puta nema.
Dušni dan. Dan poslije Svih svetih. Molimo za sve naše pokojne. Pohodimo groblja. Ta posljednja počivališta naših dragih. Točnije, ona su posljednje mjesto u kojem se očituje najveća snaga Boga. Intervencijom Boga, odvija se najveće čudo cijele evolucije. U smrtno tijelo besmrtne strukture događa se djelovanje koje nije protivno zakonima prirode, nego kako reče sveti Augustin, protiv našeg znanja o prirodi. Ovaj svijet kao i sve stvoreno ima svoju duboku svrhu – a ta svrha je ljubav. Ako postoji svrha, onda postoji i onaj koji stoji iza svrhe. Ako postoji bajka, onda postoji ne samo pripovjedač te bajke, već i njezin autor. Kršćanstvo je toliko kompleksno, a opet toliko jednostavno. Ono u sebi miri toliko kontradikcija i čini ravnotežu.
Preziranje smrti
Kršćanska je hrabrost preziranje smrti. Kršćanska je hrabrost pouzdanje u svoga Gospodina, da će na kraju sve biti u redu. Ovaj svijet ima duboku svrhu. A ako postoji svrha, onda postoji i smisao svega. Pogani su sve tužniji i tužniji kako se približavaju nebu, a sve sretniji kad su uronjeni u zemlju. Kršćanin je svakim danom sve sretniji kada pogleda u srž pitanja svih pitanja – u pitanje smrti, u pitanje bića koje gleda smrt – »Sein-zum-Tode« – kako je Heidegger ono nekoć otkrio. No, kršćanin zna da se iza tih vrata ne krije hladnoća mramornih grobova i usahlo cvijeće prošlosti. Kršćanin zna da dolazi u stvarnost beskonačnog svemira, neke druge dimenzije, našem umu trenutno skrivene, no koju darom vjere i u slobodi naših čina jasno vidimo kao što vidimo budućnost vlastite djece koju smo, kao odgovorni kršćani, ukorijenili u Kristu Isusu i istini kršćanstva. Kršćanin mora svoju braću i sestre upozoriti da je Isus rekao kako nije moguće sjediti na dvije stolice, služiti dvama gospodarima. Isus traži od nas vjernost. Ne možemo si dopustiti biti na pola vjerni. Privatizirati Boga, okrnjiti ga našim shvaćanjem takve veličanstvenosti. Tada mi Boga privatiziramo i od njega radimo nešto što Bog nije. Dovoljno daleko da nam ne smeta kada odlučimo činiti grijeh, a dovoljno blizu da nam ispunjava naše želje. Možda neki drže kako je način Isusova djelovanja nešto slično poput Aladinova duha iz svjetiljke, pa ipak, Isus se kroz Bibliju pokazao mnogo zahtjevnijim Bogom. Kršćani ne bi trebali ismijavati građane pripadnike drugih vjeroispovijesti ili ateiste i agnostike koji se vesele poganskim ritualima. Kršćani bi ipak trebali svjedočiti svojoj braći i sestrama na nelogičnost takvih čina ako pripadamo katoličkoj vjeri. A ovi koji trenutno i Noć vještica koriste za borbu protiv Crkve u ime slobode, citirao bih dragog mi Chestertona: »Ljudi koji se počinju boriti protiv Crkve radi slobode i čovječanstva završavaju odbacujući slobodu i čovječanstvo samo kako bi se mogli boriti protiv Crkve.« Mementus mori. Čovječe, sjeti se da si smrtan. I sjeti se Isusova obećanja: »Svako koljeno past će nice preda me i položiti račun za svoj život.« Kako li divno zvuči ova istina! Tako neka bude. A mi, mi ponizno i ovdje molimo molitvu: »Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i posto se raspadne dom ovozemaljskog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.«
Ustvari, možda bih čak kolumnu završio riječima naše najuspješnije atletičarke i predivne mlade žene Sandre Perković koja je dan uoči Svih svetih na svom instagram profilu napisala: »Definitivno ne volim Halloween. Ne volim strašne klaunove, maske, mračne stvari, vještice i gobline. Jednostavno nisu moja stvar«, napisala je Sandra. I tako se lako, a slatko postavila prema ovoj zahtjevnoj temi. Halloween? Da, definitivno to nije naša priča. A tko voli, neka izvoli. Ta ionako si sami svatko od nas krojimo sudbine. Ove i one koje tek dolaze.
