Snažno je bilo na pogrebu Jean Michel Nicolieru. Branitelji, mnoštvo postrojbi. Torca, Boysi, Armada, Kohorta, Tornado (to su one grupe koje sam vidio). Brat uz brata, Hrvat uz Hrvata kako i treba uvijek kada nam udare na svetinje. Samo zajedništvo. Na pogrebu sve političke stranke od centra na desno. Sramotna jugoslavenska ljevica SDP-a i Možemo nije došla.
Snažno je bilo na pogrebu Jean Michel Nicolieru. Branitelji, mnoštvo postrojbi. Torca, Boysi, Armada, Kohorta, Tornado (to su one grupe koje sam vidio). Brat uz brata, Hrvat uz Hrvata kako i treba uvijek kada nam udare na svetinje. Samo zajedništvo. Na pogrebu sve političke stranke od centra na desno. Sramotna jugoslavenska ljevica SDP-a i Možemo nije došla. Kao što nisu došli nigdje gdje se odaje počast žrtvama crvene zvezde i njihove neprežaljene Jugoslavije i komunističkog režima. Njihove mlade snage čak u Otvorenom govore kako u Jugoslaviji nije bilo valjda komunizma i to je sve što morate znati o ljevici danas.
Snažno su odzvonile riječi Borkovića mladog Jastreba: “Danas se s pravom ponovno pitam tko su ti koji preispituju simbole koje smo nosili, kako smo se pozdravljali i način na koji smo se naoružavali i dolazili braniti. Odnosno boriti se protiv srpskog nacističkog režima i posljednje komunističke vojske na ovim prostorima u Europi.”
Zvone Ćurković, zapovjednik HOS-a obrane Vukovara je imao nadahnut govor prepun ponosa i nade. Ova rečenica je bila posebno snažna: “Njegovo plaćeništvo za koje ga optužuju ovi zlotvori je takvo da mu je 20 franaka ubojica uzeo iz džepa kada ga je likvidirao. Svi smo mi besplatno branili Vukovar i stvarali hrvatsku državu bez ikakvih materijalnih kalkulacija. To je bio božanski rad… koliko god mi imali to u svijesti, nema slučajnosti. On je anđeo kroz čije je ruke položen kamen temeljac ove države. Koja je glavna poruka tog života? Božanska vrijednost koju je on tako uzdigao i svojim životom iskazao do kraja – KARAKTER!…Karakter je najdragocjenija stvar u cijelom postojanju. To je poruka za sve nas. Kako živimo život?” Pukovnik Damir Radnić kao zapovjednik HOS-a Bogdanovaca čitao je pjesmu patera Ike o ovom našem heroju. Sve skupa jako snažno.
Ogromna količina emocija i ponosa.
Stojim pored groba Jeana i molim. Netko me dotakne po leđima, okrećem se, a ono Viktorin Jurić Paša i Ivica Jurčan HOS-ovci naši! Grlim i ljubim ih u lice, Jurčanu ljubim ruku. Živuće naše legende i zahvaljujem Bogu da mi je dao priliku poznavati ovakve gromade od ljudi. Ovim momcima ja bih vodu nosio gdje god me pozovu. Cijepao im drva i ložio vatru dok oni kuhaju poznate njihove kotliće. I stajao mirno pored njih iz poštovanja prema njihovoj veličini i spremnosti na žrtvu za našu Hrvatsku.
Bacam ružu u grob na lijes Nicoliera. Prolazi njegova majka, prilazim joj, grlim ju i zahvaljujem joj se: merci. Vozim se za Zagreb, slušamo Thompsona isto ogromni dar neba našoj zemlji, našoj mladosti, pjevamo profesor Jurčević i ja… i razmišljam: Isuse mili, kakve gromade od ljudi. I pred kime da strepimo? Koga da se bojimo? Miševa iz rupa izašlih? Onih koji Hrvatsku nikada i nisu voljeli, ali na njoj parazitiraju i od naše Hrvatske itekako dobro žive. Nikoga ne mrzimo i nikome zlo ne želimo, mi smo katolici, svatko tko poštuje našu državu, ovdje će imati mir! Ali, da se odreknemo ovih svih heroja i njihove žrtve? Da budemo mi danas njihove Jude kada se govori pozdrav: Za dom spremni! kada treba uzdignuti na čast njihovu žrtvu? Da nas se srame kosti poginulih branitelja radi izdaje i naše šutnje?
Nikada. Nikada ih nećemo izdati.
Nikada ih nećemo zanijekati!
Dobro je rekao sveti Stepinac: “Nikada nećemo sagnuti koljena pred lažnim duhom ovoga vremena!” Dosta ih je.
