Sveti Leopold bio je visok samo 136 cm pa ipak svojim djelima nadvisio je tisuće onih koji u nedostatku vlastite izgradnje samonapuhnuto nosom razbijaju gradske lampe po našim trgovima. Svećenici, glazbenici, političari, sportaši, oni najveći među njima su uvijek ponizni, najmanji.
Neraspadnuto tijelo svetog Leopolda Bogdana Mandića bit će izloženo u našoj riječkoj kapucinskoj crkvi 18. i 19. rujna. Za tisuće i tisuće vjernika koji će pohoditi neraspadnuto tijelo ovog iznimnog sveca, to je divan događaj čudesne Božje intervencije. Ne sumnjam kako će i svi naši građani drukčijih uvjerenja svojim primjerom, govorom, gestama po bespućima društvenih mreža, ali i u gradskim gužvama pokazati visok stupanj tolerancije na ovakvu katoličku svetinju. Tako svi ističemo da jest moguće, da različitosti ne moraju biti kamen spoticanja, već bogatstvo iz kojeg možemo toliko toga naučiti.
Malen, a tako velik
Sveti Leopold bio je visok samo 136 cm pa ipak svojim djelima nadvisio je tisuće onih koji u nedostatku vlastite izgradnje samonapuhnuto nosom razbijaju gradske lampe po našim trgovima. Svećenici, glazbenici, političari, sportaši, oni najveći među njima su uvijek ponizni, najmanji. Drugi pak maleni ili manji imaju grozničavu potrebu prikazivati se velikima. Tako to uredno biva kada god ne dođe do punine ostvarenja. Leopold je rođen kao jedanaesto od dvanaestero djece u obitelji Petra i Karoline Mandić.
To su bila vremena u kojima su mnoge obitelji bile brojne iz mnogih razloga koji zahtijevaju posebnu obradu ukoliko bih se poželio studioznije njima pozabaviti. Ipak, neću niti pomisliti za koliko milosrđa i izmoljenog oprosta grešnika bismo bili okrnjeni da je kojim slučajem svečeva majka pomislila da joj ne treba toliko djece. Božja logika je čudna. Isus kaže da ono što je mudro u očima ljudskim, ludost je u očima Boga, a ono što je ludost u očima ljudskim, mudro je u očima Boga. Danas, pak, mnogi ljudi više vole imati tri psa nego li jedno dijete, a kamoli koje više. Ljudska sebičnost nema kraja, ugušit ćemo se u vlastitom egoizmu, utopit ćemo se u našem odbijaju spremnosti na ikakvu žrtvu. Zato nam i jest ovako kako nam je. Kada ljudi vjere, politike, vlasti više misle na sebe, na svoje dvore, na svoj imetak, kada sebe stave u prvi plan, a ne potrebite, mi se kotrljamo niz padinu prema – konačnoj provaliji.
Sveti Leopold je prozvan »apostolom ispovjedaonice«, 40 godina je svakodnevno ispovijedao, ponekad čak i više od deset sati dnevno. Naprosto, ljudi su kod ovog sveca osjećali prisutnost Božje ljubavi koja je tako i njih posve obuhvaćala i zato mu je svakodnevno na ispovijed dolazila rijeka ljudi. Nitko nikome ne može dati ono što i sam ne posjeduje, zar ne? Tako je i s duhovnom stvarnošću. Isus kaže da nam na usta izlazi ono čega nam je srce prepuno. Shvaćate li, ako u toj dimenziji gledamo svijet oko sebe, točno prepoznajemo tko nosi istinu, ljubav, pravednost, milosrđe u sebi jer taj isto to može i ponuditi drugima. Ljudi čije je srce okovano mržnjom, čije srce je uronjeno u led, ne mogu zračiti radost, to bi bio contradictio in se. Nešto kao da kažemo – sol je slatka. Struktura soli je da je ona slana i uvijek će biti tako. Dakle, moramo moći htjeti sebe mijenjati ako želimo mijenjati i najmanje stvari oko nas.
Utjecaj roditelja
Utjecaj obitelji je vrlo bitan. U svemu, tako i u vjeri. Svaki roditelj može svoje dijete hraniti od malih nogu, od kada prohoda, na primjer, samo gumenim bombonima i davati mu gazirana pića, ali time djetetu i njegovom zdravlju teško šteti. Ako pak dijete pitate hoće li radije jesti gumene bombone ili špinat, sigurno će vam najveći broj djece odgovoriti ono nezdravo, ono prvo. Zato se djecu, u pravilu, ne pita dok su tako maleni o važnim životnim izborima.
Roditelji preuzimaju odgovornost jer je to njihova dužnost. Roditelji pak koji su vjernici ne hrane dijete samo raznolikom hranom, juhom, mesom i zelenjavom, već ga senzibiliziraju i za Krista. Jer, djetetu žele najbolje. Mudar roditelj koji poznaje Boga nikada neće dopustiti sebi živjeti u grijehu propusta i gledati kako mu se dijete hrani kontaminiranom hranom dok taj isti roditelj zna da u vrtu ima organsku, zdravu i čistu hranu. Znam da znate u kojem smjeru želim vašu pozornost. Bogdanovi roditelji su, Bogu hvala, to shvatili. Njegov dobri otac pratio je svako jutro malog Bogdana u crkvu na svetu misu i pričest, što je tada bilo nešto posve neobično, otprilike kao što je i danas neobično voljeti Isusa ono, baš jako.
No, budimo iskreni, kada su se to Bogu sviđale obične stvari? Bog baš voli da ga neobično volimo. Tada on, kako piše Biblija, sve okreće na dobro s onima koji ga ljube. Ponovit ću: s onima koji ga ljube. Slobodni smo činiti ovo ili ono, sloboda je – sve. U duboko kršćanskom obiteljskom ozračju Bogdan je od malena učio mnogo moliti. Rodbina i znanci zvali su ga »naš Bogdo«. Iako mu je obitelj bila imućna, tijekom života ipak su ostali bez materijalnog bogatstva. I to je ono što je Bogdana izgradilo. Tako je jednog osiromašenog očajnika ovako tješio u ispovjedaonici: »Razumijem vaš žalosni položaj jer i moja je obitelj nekoć bila bogata. No, izgubila je sve svoje imanje i dobra te zapala u bijedu. I vi ste slično iskusili pa stoga razumijem vašu žalost.« Kako je predivno kada netko tko ima sve, izgubi materijalno, a pritom ostane – čovjek. Isto tako, kako je lijepo kada netko ima sve, a pritom ostane čovjek. To su uistinu veliki ljudi!
Domoljub, a ekumenist
Ustvari, baš je bilo logično da Leopold provede neko vrijeme u Rijeci. On, koji je bio duboko svjestan vlastita identiteta, 1917., prisjetimo se, proveo je u internaciji, u južnoj Italiji, ali se nije želio odreći svoga hrvatstva. Tada se dogodio Prvi svjetski rat, a Leopold nije htio primiti talijansko državljanstvo pa je kao stranac iz neprijateljske države morao u koncentracijski logor. Obrazložio je to riječima: »Krv nije voda!« Više je godina putovao iz Padove u Veneciju gdje je poučavao studente hrvatski jezik.
Jako ga je boljela podjela Crkve na pravoslavnu i katoličku i često je molio, govorio, radio, izgarao za zajedništvo pravoslavaca i katolika. Možda neki naši katolici ne znaju da, u teološkom pogledu, nama katolicima nema bliže vjere od pravoslavne. Katolička crkva, onako, službeno, samo Pravoslavnu crkvu zove baš – sestrinskom Crkvom, priznajući sve sakramente pravoslavlja.
Sveti Leopold je bio svjestan da su u velikom crkvenom raskolu 1054. najmanje posla imali Krist i Duh Sveti, a najviše ljudska sujeta, oholost, politika i pokazivanje mišića kod onih zaređenih službenika koji se barem tada nisu bavili dizanjem utega. Sveti Leopold nam mora i danas biti primjer katoličke otvorenosti, nužnosti ekumenizma i rada na kršćanskom zajedništvu. Glupo je da provodimo ekumenizam fotografiranja tijekom molitvene osmine za jedinstvo kršćana, pritom se ekipa dobro najede, kratko pomoli i zaboravi na ekumenizam do iduće obljetnice. To su više licemjerstvo i ljudske niskosti jer ekumenizam se treba živjeti svaki, baš svaki dan.
Eto, vidimo kako je to činio i sveti Leopold. U iskazivanju Božje ljubavi za svakog čovjeka, i otvorenosti Boga kojega nitko nema ovlasti staviti u torbicu i s njom trčati uokolo tvrdeći da je samo tu Bog i nigdje više. Tko si ti, maleni čovječe, da neopisivog Boga privatiziraš? Kao dugogodišnji neumorni ispovjednik sv. Leopold je sve svoje molitve, žrtve i napore prinio na veliku nakanu: »Da svi budu jedno!« Stalno je molio Boga da se pravoslavni i katolici ne sukobljavaju, nego da se sve bolje slažu. Možda bi dobro stoga bilo nanovo i danas, u 2017., aktualizirati poruke svetog Leopolda.
Naputak sv. Leopolda
Imao je izvanrednu sposobnost razumijevanja onih koji su mu se povjeravali i sposobnost pomaganja u zamršenim tjeskobama. Prije smrti otac Leopold je prorekao da će kapucinski samostan u Padovi biti razrušen od bombi. Ipak, kod te strašne ratne katastrofe njegova ispovjedaonica ostala je pošteđena i tako predstavlja trajan znak njegovog pomiriteljskog apostolata.
Sveti Leopold je stalno isticao Božje milosrđe. Zato ga je, uz Padre Pija, papa Franjo imenovao zaštitnikom protekle Godine milosrđa. Leopold je vjernike pozivao na povjerenje u veličinu Božjeg oprosta, isticao je da je pričest lijek koji može čovjeka izliječiti. Hrabrio je ljude da se ne boje križeva, patnje: »Tko traži sve načine izbjegavanja patnji i neizbježnih kušnji života, nema kršćanskog duha«, govorio je Leopold. Zanimljivo i danas zvuči njegov poticaj da se kršćanstvo ne živi u četiri zida kako misle neki neupućeni i oni drugi s manjkom tolerancije prema kršćanima, već on kaže: »Uvijek se trudi da budeš vjernik, također kada budeš u društvu svojih kolega i usred svih zbivanja tvoga života.«
Neraspadnuto tijelo
Moje tijelo će se zasigurno poslije smrti raspasti. Vrlo vjerojatno i vaše. Ustvari, sve materijalno je podložno raspadljivosti. Hrana, automobili, tehnika, ova i ona, zgrade… sve je podložno biti samljeveno mlinom vremena. Neumoljivo, polako, ali sigurno svakim danom svatko od nas kroči i prema vlastitom kraju. Koji nije kraj, jer kraj ne postoji, već samo novi početak. Kraj je zapravo onaj vrh na koji tek kada se popnemo shvatimo koje ljepote nepreglednih prostranstava se nalaze pred nama. Tako je Bog intervenirao i u samu smrt svetog Leopolda. Naime, učinio da se njegovo zemaljsko tijelo ne raspada, protivno svim zakonima prirode, odnosno, hajmo govoriti ispravno – protivno našem znanju o prirodi. Jer, sveti Augustin je rekao: »Čuda se ne događaju protiv prirode, već protiv našeg znanja o prirodi.«
Sveti Lepold je izložen 18. i 19. rujna u kapucinskoj crkvi. Naš nadbiskup Ivan, a i ostali biskupi metropolije će u ta dva dana predvoditi svete mise zahvalnice, molit ćemo za zajedništvo, za ekumenizam, za mir i milosrđe svakom čovjeku. Kapucini su pripremili bogati program, bdjenja, molitve, euharistija, klanjanja, sve usmjereno prema Isusu, našem Bogu koji nas toliko voli da mi to ne možemo niti pojmiti. Jer, kada bismo shvatili samo djelić Njegove ljubavi i milosrđa, i sami bismo počeli drugačije gledati na sebe, ali i na sve one koji nas okružuju. Neka nam dolazak neraspadnutog tijela svetog Leopolda bude poticaj veće ljubavi za te druge. I drugačije.
