Budući da je sada definitivno iza nas ona prva histerija koja je vladala hrvatskim društvom, zgodnije je vrijeme za analizu toliko potrebne reforme obrazovanja. Prisjetimo se, čitajući (ne)ovisne medije i još (ne)ovisnije kolumniste na temu kurikularne reforme ispada, u najmanju ruku, da se nad hrvatskim obrazovnim sustavom nadvio onaj zloslutni crni gavran Edgara Alana Poa nagovještajući tako svima nama – krah obrazovnog sustava. No, krije li se možda razlog prosvjeda i tolike pobune u tome da politička ljevica preko stranaka i ideoloških udruga pokušava izboriti nešto što ne može dobiti na legitimnim izborima, ali možda može »poentirati ulicom«?
Mene je ulice strah, moram priznati. Posljednjih dana gledali smo tu razularenu svjetinu na ulicama Hamburga. Upravo je tamo ljevica zapalila pola grada, teško ozlijedila na desetke policajaca, morala je intervenirati vojska, a onda se na očigled javnosti ta ista rulja potukla između sebe, šaketajući se u krađi novih ajfona u Appleovoj razbijenoj trgovini. U ovoj slici ogleda se sve bezumlje moderne radikalne ljevice koja prezire kapitalizam, ali obožava kapitalističke proizvode. Kojeg li licemjerstva. Nekako sumnjam da je itko od tih prosvjednika, jeste li vidjeli onoga u fensi skupocjenoj odjeći kako radi selfie pored zapaljenog automobila, prvo sam sebi polio benzinom i zapalio vlastiti automobil? Spremno pokazao primjer, odrekao se svog privatnog vlasništva? Dakako da nisu to učinili, niti im to, po svemu sudeći, pada na pamet. No, zato im je milo tuđu imovinu paliti i pljačkati. Slično je i unutar našeg društva. Gladni građani, ovršeni, neshvaćeni, kreditni dužnici, razočarani, izvrstan su materijal za skladno oblikovanje orkestriranih predstava koje svi mi skupa zatim gledamo kao svojevrsno događanje u narodu. Netko je dobro primijetio, kada se već često (ne)pravedno bocka Crkva tamo gdje je bogata ili ima veze s novcem, onda se isto tako možemo upitati – koliko bi se hrane za gladne moglo kupiti da svi ljevičari i antikapitalisti svijeta doniraju iznose u protuvrijednosti svojih nekoliko milijuna ajfona koje koriste? Mnogo je to novca, zar ne?
Što su mislili oni koji su vapili za kurikularnom reformom izjavljujući da ona »mora biti brza i temeljita«? Koliko je meni poznato, društvo se mijenja polako, a »brze i temeljite« su jedino – revolucije. Nadam se da se mjerodavni nisu vodili ovom sintagmom kada su uvodili u osnovne škole kao obvezatan!?! predmet Građanski odgoj. Tko ustvari može odgajati nečiju djecu bez upliva tih istih roditelja ili barem njihovog dopuštenja i nije li se možda takvom odlukom udarilo na slobodu izbora i roditelja i djece? Teme su to o kojima sigurno trebamo studioznije promišljati. Koju poruku šalju uvaženi kolumnisti kada pišu kako se u Hrvatskoj vodi borba u kojoj »se ne smiju uzimati zarobljenici«?! Koji je to mentalni sklop naprednjaštva, suživota i tolerancije koji bi đonom, po mogućnosti željeznim kao nekoć, satrao svaku drugačiju ideju od one za koju baš ta skupina misli da je ispravna. Grozim se takve tolerancije, muka mi je od takvog naprednjaštva.
Tko je protiv reforme?
Čitajući poruke transparenata koje su izvjesili prosvjednici na posljednjem prosvjedu, možemo dobiti dojam da je njima najveći problem školstva uvijek i iznova – vjeronauk. Iako je to izborni predmet, a i šef prethodnog Milanovićevog tima za kurikularnu reformu Jokić javno je podržao vjeronauk u školama – taj isti vjeronauk ispada i najvećim problemom školskog sustava, a prema transparentima i porukama – čini se da je upravo vjeronauk i najveći problem – kurikularne reforme?! Vjeronauk je u hrvatskom školstvu prisutan više od 200 godina, a jedino ga nije bilo za vrijeme komunističke partije. Taj vjeronauk postoji, na ovaj ili onaj način, u gotovo svim zemljama Europske unije pa opet naši naprednjaci, ne poštujući slobodu roditelja i prava na izbor djeteta, vjeronauk žele zatvoriti unutar četiri zida. Posve je nebitno radi li se o crkvenim zidovima ili onim kućnim. No, vidimo, da svoj ideologijom pogonjen odgoj vrlo rado guraju kao obvezatan predmet u osnovne škole, žalosti to, zar ne? Činjenica je da su tijekom povijesti vjeronauk uvijek iz školstva izbacivali upravo nacisti, fašisti i komunisti, a vraćale su ga demokracije. U koju skupinu spadaju naši današnji tražitelji reforme? Ili te nove, zasad minorne, stranke ljevice koje javno prozivaju na izbacivanje vjeronauka i otimanje prava vjerskim manjinama u RH? Dosta zbunjujuće sve to zvuči, pogotovo kada izlazi iz tog naprednjačkog mentalnog sklopa.
Kolika je površnost pristupa obrazovanju kao takvom, pokazala je mlada novinarka Dora Kršul koja je usporedivši dva dokumenta, jedan Nacionalne strategije za obrazovanje i drugi koji je došao iz Povjerenstva osnovanog pri Uredu predsjednika Vlade, razotkrila kako je Povjerenstvo izbacilo 11 ciljeva donesenih u Strategiji na razini Sabora. Plenković je pokušao omalovažiti navedene nevjerojatne činjenice, no u tome nije uspio. Površnost i šlampavost, barem kada je riječ o obrazovanju, opet postaje prepoznatljivost i ove Vlade.
Talibani ljevice i desnice
Sanjam dan kada će ideologizirane udruge prestati nametati svima vlastiti stav kao jedino ispravni. Pritom mislim na sve udruge, kako ljevice, tako i desnice. Držim da je tako glupo pozivati neke zajednice ili udruge poput legitimnog Opusa Dei da žurno – napuste Hrvatsku, da ovdje nisu poželjni. Naime, u tim i takvim udrugama pronicljivi radikali ljevice uočavaju opasnost koja je vrlo površna i pomalo čudna. Govori li ta njihova kršćanofobija o njihovoj prikrivenoj želji nutrine da postaju praktični katolici? Ja ću mrtav hladan povući znak jednakosti kod ove netrpeljivosti i mržnje kao i kod one gdje se mrzi ikoga s obzirom na njegovu seksualnu orijentaciju. Ti talibani, da se izrazim i ja slobodnije, ljevice i desnice ustvari imaju istu majku – majku mržnje. Oni mrze sve one koje ne mogu staviti u svoje kutije isključivosti. Tako se katolici, po njima, usto možda i domoljubi, lokalpatrioti valjda ne mogu istovremeno zalagati za migrante, izbjeglice ili biti otvoreni za svakog čovjeka u potrebi. Ne oni ne mogu pomagati djeci pravoslavcima, muslimanima iz naše domovine i susjednih zemalja neovisno o njihovoj vjerskoj ili nacionalnoj pripadnosti. U glavama tih ljevičarskih talibana nitko od nas vjernika se ne smije boriti niti protiv siromaštva, niti se smije truditi da poštuje svačiju slobodu ili, pak, ne smije ne vidjeti (tobožnji) problem između znanosti i vjere. S druge strane za talibane desnice nisu prihvatljivi oni Hrvati kojima su prijatelji muslimani i pravoslavci, koji su otvorena uma za migrante, na primjer. Shvaćate li koliko su ti desničarsko-ljevičarski talibani u suštini vrlo slični? Pa ipak, osobno poznajem na desetke ateista koji baš ne vide nikakav problem u vjeronauku u školama, koji poštuju nas vjernike i rado se s nama druže. Kako je lijepo biti okružen s ljudima koji nisu negativni, koji unatoč razlikama, znaju vidjeti u čovjeku ono dobro. Kako je lijepo ne biti duboko isfrustriran i tu frustraciju baš željeti izlijevati u uši svojih čitatelja.
Slušajući političare, mi kojima je obrazovanje ipak struka, a ne način skupljanja jeftinih političkih poena među onima koji uopće ne shvaćaju materiju, ne možemo ne ostati razočarani takvim pamfletima. Svatko tko uđe malo dublje u tematiku zna da je puno bitnija reforma obrazovnog sustava od razvikane reforme kurikuluma. Kurikulum bi se trebao obnavljati i svako kraće vrijeme implementirati u dobar školski sustav. Genijalac Bakić je nedavno dobro primijetio: u demokraciji se možemo preslagivati oko koječega, ali kada je riječ o školstvu, tu ne smije biti nametanja agende. Inače, Finska je pune 32 godine dizajnirala reformu (16 godina raspravljanja, svađa i napokon usvajanja koncenzusa), a implementacija je trajala dodatnih punih 16 godina. Naša ljevica potpomognuta ideološkim udrugama, a bome niti desnica nije daleko, bi taj toliko važan sustav izgradila »brzo i temeljito« kako sam gore citirao dugovječnoga gradonačelnika. U tu reformu našeg obrazovnog sustava moraju biti uključeni svi različiti, a sama reforma bi trebala početi od baze, od nastavnika, možda bi dobro bilo, kako preporučuju s portala srednja.hr uključiti i učenike u navedeno? Jeste li znali da Japan ima vrlo sličan, da ne napišem identičan sustav obrazovanja kao i Hrvatska? Leže li razlozi njihovog napretka, udaljenog svjetlosnim godinama od našeg, onda u sustavu obrazovanja ili u ljudima koji jednostavno drugačije percipiraju posao, stvaralaštvo, predanje pa i sam život? Ili su Japanci sretni što su toliko napredni jer nisu imali druga Tita, a niti ine poglavnike u svojoj bližoj povijesti?
Reforma je potrebna
Reforma je potrebna. Na primjer da se zaustave upisi silnih studenata na fakultete koji samo pune zavode za zapošljavanje. Potrebno je poticati profesore i nastavnike većoj kreativnosti, uložiti u te ljude koji su toliko važni za djecu i mlade. Dobro bi bilo dati napokon profesorima na važnosti u društvu gdje se više piše o stražnjici neke soft-porn pjevačice nego li o uspjesima profesora i učenika. Potrebna je reforma sustava da se još više prilazi učenicima kao individuama, da se uspiju locirati i prepoznati njihovi talenti i da se baš ti konkretni talenti bruse do zadivljujećeg stupnja. Potrebna je reforma da se na učenike ne gleda kao na brojeve, da im se bude na raspolaganju i da ih se ne tlači s bespotrebnim stvarima ukoliko njihovo obrazovanje ide nekim drugim smjerom. To bi bile istinske reforme. Lišene ideologija ljevice ili desnice.
Robert Andrews Mililikan, nobelovac, je svojevremeno izjavio: »Iz prepiranja ljudi koji malo znaju o znanosti i onih koji malo znaju o vjeri moglo bi se pomisliti da su vjera i znanost u sukobu, dok je zapravo riječ o sukobu dvaju vrsta neznanja.« Možda bi bilo dobro da glavni dijalog, stoga, ipak vode ljudi – znanja pa će biti i mnogo manje nesuglasica i disonantnih tonova unutar našeg društva.
