Frljić kao da je zapeo u nekakvoj autorskoj blokadi u kojoj uvijek iznova, samo možda uvijek malo gnusnije, kako čujem, pokušava ostaviti dojam nekakvog netom duhovno oslobođenog ljevičarskog gurua. Pitam se samo jesu li njegovi ideološki istomišljenici u našem gradu, ali i šire, ipak mogli izabrati boljeg glasnogovornika svojih ideja i stavova, pa i na račun Crkve, ako hoćete? Je li Frljić zaista najbolje što »imaju«? Tužno je ako je odgovor – da
Koliko li poštovanja i divljenja izazivaju oni stvaratelji u svim područjima ljudskog djelovanja koji kroz svoje kreacije – grade mostove među ljudima! Nasuprot njih, kao na nekom “uruk hai” okupljalištu – stoje i oni koji kroz svoja djela imaju samo jednu misiju – te iste mostove razoriti. I dok to čine, dok razaraju, oni istinski – uživaju. Oni znaju kako će privući pozornost, ako treba – takvi će se skinuti i goli i trčati gradom, zabiti si u stražnjicu pokoji cvijet ili će, pak, napraviti krajnje neukusnu, mrziteljsku predstavu koja ne nudi ništa osim provokacije. I to ne one koja pomiče granice prema nekim novim perspektivama, već one koja je cilj samoj sebi. Provokacija zbog provokacije, ne zbog umjetnosti.
Liberalni Europljani i Frljić
U koju skupinu spada Oliver Frljić, redatelj čija je glavna svrha umjetničkog djelovanja – blaćenje kršćanskih svetinja, odnosno ismijavanje svih kršćanskih vrednota? Gdje pozicionirati umjetnika koji ne pati od estetike, kojem je nabacivanje blatom po svjetonazorskim neistomišljenicima »modus vivendi«? Kao teolog i praktični kršćanin kojem kazališna kritika nije niti posao, niti hobi, želim zadržati nužnu dozu objektivnosti dok razmatram fenomen »Frljić« pa ću o njegovom radu citirati stručnije od sebe – kazališne kritičare koji pripadaju upravo Frljićevom lijevo-liberalnom krugu. Die Presse tako piše: »Najgora točka sezone, laički odigrano, dosađuje u grčevitim pokušajima šokiranja.« Liberalni Der Standard ističe: »’Naše nasilje i vaše nasilje’ je iritantan kazališni uradak, koji traje predugih 75 minuta s neugodnim vonjem školskog kabarea.« Ni agencija APPA ne štedi Frljića: »Riječ je o plakativnoj predstavi koja pokušava sve kako bi isprovocirala. Iz Frljićeve inscenacije ne može se ništa spoznati, ali ima visok potencijal za izazivanje ljutnje.«
Da podsjetimo, radi se o scenama u kojima se publici prikazuje oralni seks sa svetim papom Ivanom Pavlom II., (predstava Kletva), ili u posljednjem uratku gdje Isus s drveta križa siluje migranticu, a žena iz svog spolovila izvlači nacionalnu zastavu države u kojoj predstava gostuje. Saša Broz, uspješna kazališna redateljica, poznata i kao Titova unuka, pozvana da komentira Frljićeve predstave izjavila je: »Gledala sam dvije njegove predstave – jednu sam prespavala, a s druge nisam mogla izaći jer sam bila članica žirija na festivalu gdje je bila izvođena.« Fascinantno je kako na našoj kulturnoj sceni Frljićeva, vidimo prema kritikama, zapravo površna umjetnost postaje simbolom ljevičarske, slobodarske misli!
Frljićeve provokacije postale su istovremeno i neka vrst lakmus-papira za otkrivanje »nazadnjaka« pa se tako svi kandidati za važnije funkcije u našem gradu na predstojećim izborima moraju očitovati o njegovu radu i reakcijama koje postiže. Posebno zabavno je gledati kako se kandidati desnih političkih opcija nespretno trude uvjeriti »lijeve« novinare kako je on ustvari bio neuspješan u menadžerskom smislu i svi odreda ponavljaju kako im ne pada na pamet da ulaze u njegovu umjetničku slobodu. Pa ipak, dopuštam si na glas reći, zar nije umjetnička sloboda pojam koji pretpostavlja i umjetnost i slobodu.
U Frljićevom radu, suprotno tome, nedostaje i jednog i drugog. Frljić kao da je zapeo u nekakvoj autorskoj blokadi u kojoj uvijek iznova, samo možda uvijek malo gnusnije, kako čujem, pokušava ostaviti dojam nekakvog netom duhovno oslobođenog ljevičarskog gurua. Pitam se samo jesu li njegovi ideološki istomišljenici u našem gradu, ali i šire, ipak mogli izabrati boljeg glasnogovornika svojih ideja i stavova, pa i na račun Crkve, ako hoćete? Je li Frljić zaista najbolje što »imaju«? Tužno je ako je odgovor – da.
Frljićeva gluma
Činjenica je da će Frljić vrlo rado ismijavati katoličke svetinje, odnosno nacionalne simbole država s pretežito katoličkim stanovništvom te da on takve predstave stvara i da se one izvode. Da kojim slučajem Frljić, ili neki drugi umjetnik u Hrvatskoj, na jednak način »postupa« s, recimo, židovskim ili srpskim pravoslavcima, ili nacionalnim osjećajima, tada bi predstava po kratkom postupku, s pravom, bila proglašena govorom mržnje, a vrlo vjerojatno i zabranjena. Sam autor teško da bi ikada više dobio mogućnost da se njegove predstave izvode u nacionalnim kazalištima. Nestalo bi tada pojma »umjetnička sloboda«, a stvari bi napokon bile nazvane – pravim imenom.
To se, naravno, neće dogoditi jer Oliver Frljić nije nikakavheroj koji beskompromisno propitkuje religijske odnose i s njima povezane društvene pojave i ni slučajno neće riskirati svoju karijeru takvim svojim postupcima jer zna kakav bi bio ishod. Još manje je to nešto što ja osobno ili katolička većina priželjkujemo, naprotiv, veseli nas da su naša braća pošteđena izvrgavanju ruglu od nazovi umjetnika. Ipak, ostaje otvoreno pitanje katoličke većine – gdje me zanima je li ona ne može ili ne želi onemogućiti vrijeđanja poput Frljićevih. Ako ne želi, pitanje je zašto ne želi, ako pak ne može, onda je ozbiljno dovedena u pitanje svrha ruganja religiji koja nema nikakav utjecaj, koje ne raspolaže baš nikakvim mehanizmom zaštite od najnižih provokacija koje dolaze posredstvom institucionalnih sustava u koje, dakako, spada HNK.
Ono što fascinira više od svega jest kako Frljić ipak svaki put iznova uspijeva isprovocirati reakciju, bez obzira radi li se o Poljskoj, Austriji ili Hrvatskoj. I svaki put iznova uspijeva dobiti pozornost, njegovu omiljenu drogu za kojom toliko žudi. I ne shvaćajući to, Frljiću najveću uslugu rade upravo oni koji se daju isprovocirati, koji prosvjeduju protiv njegova neukusa i njegovih poruka mržnje. Kada bi njihova prosvjednička reakcija izostala, Frljić više ne bi mogao simbolizirati žrtvu, više ne bi mogao glumiti raspetog mesiju liberalne misli. Frljić bi izgubio mogućnost takvog suobličavanja s onim kojeg najviše pokušava omalovažiti, kojemu se iznutra duboko divi i na kojega je istovremeno beskrajno ljut. Frljić više ne bi mogao glumiti Krista, borca za pravdu, spremnog na žrtvu za više ciljeve potpunog oslobođenja svih ljudi. Frljić bi, kada ne bi bilo naivne reakcije određenih društvenih skupina, ustvari, postao potpuno – nevažan.
Konzervativna revolucija kojom pojedini političari, a nerijetko i njihov istureni pijun Frljić, straše malu djecu, je ustvari notorni oksimoron. Revolucija nikada ne može biti konzervativna. A kršćanstvo je ipak religija ljubavi, revolucija ljubavi koja poziva kako na spremanje mača u korice, tako i na život po Isusovoj zapovijedi: da drugima činimo samo ono što želimo da se nama čini. Nadam se da će i građani shvatiti čim ranije da kao što je bespotreban strah od Babaroge, tako nema niti straha od »konzervativne revolucije.«
U našem gradu, u »Rijeci otvorenoj svim svojim građanima« imamo već više od pola stoljeća provođeno institucionalno pljuvanje po Kristu i Njegovim simbolima, kao i po hrvatskim nacionalnim osjećajima. U Rijeci i iz usta Riječana trpimo prozivanje svih nas vjernika – katolikobanima i klerofašistima u kreativnoj blokadi prevladavajuće kulturne elite koja se ne može dosjetiti nekog novijeg, modernijeg pogrdnog imena. E to je konzervativna, ali ne revolucija, nego – blokada – koja ustoličenim procjeniteljima društvenih vrijednosti ne dozvoljava mijenjati ništa u odnosu na ono što su radili njihovi djedovi. Prokazivanje svjetonazorskih neprijatelja utaban je put do uspjeha za svakog autora koji živi na državnim jaslama. Sljedbenici nekadašnjeg KPH-a u obje dominantne stranke koje se u našoj domovini izmjenjuju na vlasti od uspostave višestranačja, odbacit će kao kičaste sadržaje koje u sebi imaju dominantne kršćanske i domoljubne motive, ali će se zato uvijek pronaći kuna više za prikazivanje krezubih hrvatskih branitelja koji siluju i ubijaju nedužne civile ili licemjernih svećenika koji zloupotrebljavaju povjerenje svoga naroda.
EPK 2020 i zadaća Crkve
U tom svjetlu možemo promatrati i Rijeku, Europsku prijestolnicu kulture 2020. Frljić koji je, kako se je službeno navodilo, mjesto intendanta prepustio samo zato da bi se posvetio EPK-u, ustvari je nastavak nesretnog odnosa gradskih institucija prema drugima i drukčijima od njih. Na Crkvi je zadaća da zaštiti svoj identitet, da omogući pružanje sadržaja svojim vjernicima, da financira programe sukladno svojim društvenim stajalištima jer od Frljića svi skupa možemo očekivati samo daljnje provokacije! Nama Frljić sigurno ne treba da bismo uvidjeli glupost u vlastitim redovima, da prepoznamo mizeriju pojedinaca iz Crkve koji su zaslijepljeni materijalnim bogatstvom, kao što nam Frljić ne treba kako bi propitkivali vlastitu ulogu u društvu. Mi, riječki vjernici, mnogo godina prije Frljića, a i poslije, radili smo i radit ćemo s Romima, sa siromašnom djecom, s izbjeglicama, s klincima Srbima pravoslavcima i Bošnjacima muslimanima. Mi živimo ekumenizam i dijalog, otvorena srca prema svakome kome je pomoć potrebna. Pomoći možemo, ako zatreba i samom Frljiću, nerealiziranom
