Na desnici, konzervativnim revolucionarima sami sebe proglašavaju oni kojima je to korisno zbog njihovih različitih, budimo iskreni, materijalnih interesa. Njima je cilj zauzeti tu »slobodnu« poziciju najžešćih boraca za duhovne vrijednosti u našem hrvatskom puku ne bi li na taj način koristili i sve pogodnosti koje im ta pozicija pruža prvenstveno u smislu, barem tako ispada, prikupljanja donacija
Konzervativna revolucija je oksimoron, pojam suprostavljen sam sebi koji se često (zlo)upotrebljava na različite načine, osobito u Lijepoj našoj. Na ljevici ga koriste kako bi njime etiketirali svoje političke suparnike i druge neistomišljenike.
Tako je prema riječima čelnih ljudi riječkog SDP-a proljetos u slučaju promjene vlasti, Rijeci ozbiljno prijetila ova »zlokobna« društvena pojava. Konzervativni revolucionari odjednom su postali svi koji ne pušu u njihov rog pa tako i tadašnji urednik novina, inače, koliko je meni poznato, agnostik ili protukandidat koji u crkvu ulazi samo kad mora zbog protokolarnih obveza ili tradicionalnih običaja u što su se nažalost dobrim dijelom pretvorili naši sveti sakramenti: krštenje, prva pričest, krizma ili ženidba.
Na desnici, konzervativnim revolucionarima sami sebe proglašavaju oni kojima je to korisno zbog njihovih različitih, budimo iskreni, materijalnih interesa. Njima je cilj zauzeti tu »slobodnu« poziciju najžešćih boraca za duhovne vrijednosti u našem hrvatskom puku ne bi li na taj način koristili i sve pogodnosti koje im ta pozicija pruža prvenstveno u smislu, barem tako ispada, prikupljanja donacija.
Odjednom su konzervativni revolucionari postali ljudi najrazličitijih zanimanja, ciljeva i što je najčudnije – različitih svjetonazora. Ali kako onda nazvati društvenu tendenciju povratka tradicionalnim vrijednostima koja sve više uzima maha prvenstveno među mladima? Kako definirati pojavu u kojoj sve više mladih odlazi na mise, u kojoj čak i mladi Riječani u ogromnom broju izabiru vjeronauk umjesto etike?
Treba li spomenuti poznatu činjenicu krcatih sportskih dvorana koje pune mladi katolici tijekom nastupa slavljeničkih bendova ili duhovnih obnova? Ili pak, govoriti o tisućama mladih i obrazovanih ljudi koji godinama mole na zagrebačkim ulicama, pored Kamenitih vrata, na primjer.
Radi li se tu o katoličkom fanatizmu? Prije svega moramo definirati što je to fanatizam; fanatizam je, dakle, strastvena, pretjerana, zanesenjačka, slijepa odanost nekom čovjeku ili ideji, redovito praćena nasiljem i mržnjom prema onima koji su suprotna mišljenja.
Isus onemogućuje fanatizam
Moleći na križu za svoje ubojice, Isus je jednom zauvijek onemogućio svim fanaticima koji su se pojavili ili koji će se pojaviti u budućnosti da se pozivaju na njega. U Isusovo ime možete činiti samo ono što je i On činio, možete drugome pružiti ljubav, nadu, možete moliti za njegovo oslobođenje i ozdravljenje, ali mrziti ne možete i ne smijete.
U tom slučaju tu nema ni Isusa ni njegova nauka, a onaj koji mrzi i lažno se predstavlja Isusovim učenikom, mržnjom je raskrinkao sam sebe. Ipak, baš takvi lažni vjernici su najbolji argument mrziteljima Crkve u blaćenju vjere i vjernika. Što bi onda značilo slijediti Krista do kraja, do njegove patnje na križu?
Pa značilo bi biti spreman u potpunosti se darivati drugima, pomagati sirotinji, tješiti uboge, ali i upozoriti čelnike na pogreške ako narod vode u krivom smjeru i to bez straha od posljedica, ali i bez trunke mržnje. Ljubav za svoga bližnjega osnovni je motiv pokretač svakog istinskog Kristovog sljedbenika. Kao Kristov vojnik, mogu samo mač pospremiti u korice i ponuditi svoju pomoć, ali samo ponuditi, a nikako tjerati nekoga da je i prihvati.
Pa opet, to ne znači da katolici laici u većinski katoličkoj zemlji ne bi smjeli zauzimati važne pa i političke funkcije i zastupati tradicionalne duhovne vrijednosti u svome djelovanju. Istinski katolik je protiv abortusa i protiv promiskuitetnog ponašanja koje mu često prethodi i dužan je svog bližnjeg upoznati sa štetnim posljedicama takvog ponašanja.
Istinski katolik dužan je boriti se za svoje stavove i u medijskom prostoru i u gradskom vijeću i u parlamentu, dužan je boriti se, ali nije mu dopušteno mrziti. Demokracija nije ni približno savršeno društveno uređenje, ali je najbolje koje poznajemo i stoga o svim najvažnijim pitanjima moramo odlučivati koristeći demokratske metode, a najviši stupanj demokracije svakako predstavlja institucija referenduma.
Direktna demokracija predstavlja odlučivanje na najpravedniji mogući način i nije nikako dobro da ga se nakon referenduma »U ime obitelji« ljevica tako olako odriče samo zato jer je naš narod pokazao da je ipak većinski Kristov. Nepoštivanje volje naroda s druge strane može opet dovesti samo do diktature, a njih nam je u našoj bogatoj povijesti već doista – preko glave!
Kazne i zatvori
Ne mogu se ne prisjetiti don Bosca i njegove odgojne pedagogije ljubavi i koliko se ovaj svetac, nadahnut Duhom Svetim, zalagao protiv kazne u odgoju i radu s mladima. Učinci takve pedagogije su poznati – na tisuće onih koji su društvu zadavali velike glavobolje, postali su marljivi, odgovorni i pošteni graditelji tog istog društva. Što onda s onim katolicima i predstavnicima raznih katoličkih udruga koji se poprilično borbeno, rekao bih, nekako amerikaniziranim stilom razračunavaju sa svojim neistomišljenicima?
Vice Batarelo ili pak bilo tko u Hrvatskoj ima pravo javno reći što želi i o čemu želi, s jednom ipak jasnom distinkcijom: stav pojedinaca, pa bili oni uistinu uvjereni da predstavljaju većinu, ipak nije ništa drugo nego stav baš tih pojedinaca i članova njihovih udruga, organizacija i eventualno nekoga tko se još javno deklarira da se poistovjetio s navedenim.
U što bi se pretvorilo demokršćansko društvo koje bi se krenulo represivnim mjerama razračunavati s ideološkim neistomišljenicima? Buntovni klinci koji policajcu pokažu onaj nezgodni prst – kazna.
Navijači radi par popijenih piva i baklje kojom nikome ne naude – zatvor. Sve koji psuju, kazna. Sutra, oni koji čine preljub – kazna. Oni koji uvrijede nas »svete« vjernike, kazna – zatvor.
Ma ljudi, kakve su to gluposti.
Zar se navedenom analogijom u suprotnoj situaciji sutra ne može kršćanima braniti ispoljavanje naših uvjerenja? Muslimanima zabraniti njihova klanjanja i odjeću, svakome tko se ne uklapa u naše kalupe – oteti pravo na slobodu. Postoji nešto što je temeljni konsenzus, ona stijena na kojoj gradimo naše društvo. Vrijednost života, sloboda govora, misli, djelovanja. Ovi koji tužbama žele utjerati strah u kosti onima koji Crkvu ili kršćanstvo ne vole, takvi ustvari čine glupost svih gluposti. I taj bumerang gluposti odbit će im se u njihove samodostatne face.
Jer, ako je pak netko na Twitteru vrijeđao mene vjernika i ja mu pokušam objasniti da to nije u redu, ali on ipak nastavlja, zar nemam ja izbor blocka? Time više ne slušam njegove difamacije. Kada bismo mi odgojili našu djecu da ne podupiru mrzitelje, zar ne bi ti isti mrzitelji ostali sami sa sobom i svojom dramom. Na koncu, promišljajući silne uvrede koje je naš Gospodin trpio za vrijeme svoje muke, kršćani ne bi trebali dopustiti da ih internet jurišnici, ti heroji dnevnog boravka isprovociraju njihovim površnim napadima.
Ne znam za druge, ali ja osjećam da u takvom modusu operandi ima puno višeg onog slabog, onog ljudskog, a premalo onog Isusovog, premalo one njegove ljubavi za svakog čovjeka. Ne umiru samo životinje zakačene i ulovljene u zamku žilet-žice. Umiru i ljudi, uhvaćeni u začarani krug mržnje, netolerancije, odbacujući sve i svakog onog kojeg ne razumiju.
Povratak čvarcima
I za kraj želim dati svoj prijedlog naziva pojave vraćanja tradicionalnim vrijednostima sve većeg broja mladih ljudi – moj prijedlog je da upotrebljavamo pojam kojeg je afirmirao još sveti papa Ivan Pavao II. i kojeg je često i rado koristio, a radi se o »novoj evangelizaciji«.
Suprotno tzv. konzervativnim revolucionarima koji mržnjom otklanjaju kršćanstvo kojeg neopravdano svojataju, nanovo evangelizirani mladići i djevojke vraćaju se vrednotama svojih baka i djedova. Čine to na jednak način na koji se nutricionizam vraća svinjskoj masti, čvarcima i putru umjesto svih onih nazovi zdravih proizvoda koje su nam desetljećima preporučivali i tako nas opasno varali.
U oba slučaja praksa je pokazala da tradiciju ne treba samo tako otpisivati: tisućljećima skupljano znanje treba obogatiti novim saznanjima, prilagoditi novom vremenu i ponuditi novim klincima, a za konzervativne revolucionare baš kao i za konzervativne kontrarevolucionare preostaje samo da se za njih pomolimo i nadamo se da ih njihova uzajamna mržnja neće izjesti do kraja odnosno da svojom mržnjom neće zatrovati i druge pojedince i skupine našeg društva.
