Kakav je grad Rijeka? Što ga određuje ili po čemu ga nose u sjećanju turisti koji prolaze kroz njega na putu prema nekoj željenoj turističkoj destinaciji na Kvarneru ili u Istri? Nije lako pronaći prihvatljiv odgovor na ova pitanja. Ovisno o putu kojim su došli sasvim sigurno će ga pamtiti po aerodromu ili autobusnom kolodvoru koji na najbolji mogući način potvrđuju onaj slogan Hrvatske turističke zajednice – »Mediteran kakav je nekad bio«, »Mediteran nalik na mjesta iz Felinijevih filmova.« Po nekakvom raskošnom željezničkom kolodvoru ga sigurno neće pamtiti jer, budimo iskreni, Hrvatskim željeznicama danas ne putuje gotovo nitko. Prvi doticaj nekog stranca s Rijekom s pravom će kod njega pobuditi strah da će ga dočekati smještaj s poljskim toaletom i ležajima od slame. Ali, na svu sreću, to je ipak samo prvi dojam i vrlo brzo će naš putnik namjernik uvidjeti da se radi o jedne srednje velikom, srednje razvijenom, srednjeeuropskom gradu. Nažalost, ta prosječnost, umjerenost i neisticanje skrivenog bogatstva postići će da nove slike i nova mjesta na putu našeg prolaznika vrlo brzo zasjene čudnovatu Žabicu ili car’s waterfront tj. parkirališta na gatovima tik uz more. Ukoliko ga hladni, prvi dodir ipak ne odbije do kraja pa odluči malo ostati u našem gradu i malo ga bolje upoznati, proučiti njegovu povijest, tada slijede iznenađenja za iznenađenjima.
Zaljev u kojem se Mediteran najdublje uvukao u europsko kopno ima sve predispozicije da u njemu sve vrvi od života, da svi ovdje pokušaju pronaći svoju sreću, da pokušavaju nešto prodati, kupiti, zabaviti se ili jednostavno ovdje živjeti. Iz nekog razloga nije tako… Rijeka je grad u potrazi za vlastitim identitetom koji bi želio živjeti u budućnosti koja nikako ne stiže, a ustvari, priznajmo si, živi u prošlosti koja nikako da prođe. Nekoć moćno industrijsko središte i jedna od najvećih europskih luka danas traži način kako da izmišljenim sadržajima ispuni prazna lučka skladišta i još praznije industrijske hale. Iako prazne, ove zgrade plijene svojom arhitekturom, a njihova velebnost daje naslutiti kako se je ovdje nekada živjelo.
Torpedo i Kantrida
Od svih građevina u Rijeci dvije se svojom jedinstvenošću ipak izdižu iznad svih: lansirna rampa Torpedo i stadion Kantrida. Lansirna rampa simbol je izvrsnosti i trebala bi ponosno ukazivati na dugu industrijsku tradiciju matičnog grada. Trebala, jer onako oronula samo što se do kraja ne uruši od srama. Torpedo, vrhunac tehnološkog razvitka vremena u kojem je nastao bio je branitelj obale, defanzivno oružje koje je služilo za obranu obalnih naselja od pomorskih osvajača. Pa kada već bacamo vijence u more na spomen svih poginulih od torpeda onda bismo svakako trebali očuvati ovaj jedinstveni spomenik riječke, ali i svjetske industrijske baštine u spomen na nekadašnju riječku industrijsku dominaciju, ali i sve one koje je spasio od mornaričkih predatora.
Stadion Kantrida je nezaobilazna tema svih riječkih zaljubljenika u nogomet i to će uvijek ostati bez obzira kako se razvila priča o novoj Kantridi. Smješten između litica starog kamenoloma i mora pruža jedinstveni doživljaj uživanja na najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Razni svjetski portali i novinske kuće pa čak i globalno popularan CNN uvrstili su našu Kantridu među najljepše i najčudesnije stadione na svijetu koje obvezno treba posjetiti. Pod stijenama Kantride nogomet se igra čak od 1913. godine, a sve ove činjenice nisu bile dovoljne da se baš kao i kod lansirne rampe riješe političko-birokratske zavrzlazme i dopusti obnova ovih svjetskih atrakcija. Umjesto njih, Rijeka je uz baroknu palaču odabrala Titov brod Galeb kao projekt kojega će kandidirati na natječajima za bespovratna sredstva od Euorpske unije u čemu je i uspjela. Iako je ovakav potez na prvu teško shvatiti, objašnjenje se nazire ako nastavimo tragati za riječkim identitetom kojeg, barem što se riječkih političkih elita tiče, u najvećoj mjeri određuju upravo fašizam i antifašizam.
Politički identitet
Od svih gradova, pokrajina ili država baš je Rijeka ili točnije Talijanska regencija Kvarnera bila prva fašistička država na svijetu. Ne čudi stoga da je antifašizam kao pokret protiv fašizma do dan danas prevladavajuća ideologija u gradu na Rječini. Upravo zato, barem mi se tako čini, umjesto u naše svjetske atrakcije novac se ulaže u antifašističke simbole što brod Galeb definitivno jest pa makar su ga baš fašisti – izgradili. Antifašizam je do te mjere inkorporiran u svijest naših sugrađana, osobito onih na vodećim funkcijama da su počeli izmišljati fašizam ne bi li opravdali ideologiju kojoj robuju. U nedostatku pravih fašista opasnost su postali »klerofašisti« predvodnici tzv. »konzervativne revolucije« koji prijete »uljuđenoj, naprednoj i nadasve antifašitičkoj« Rijeci.
Nacionalni identitet
Prije nego li je postala prva fašistička državna tvorevina Rijeka je najčešće bila grad austrijske političke uprave, mađarske ekonomije, talijanske kulture i pretežno hrvatskog naroda. Nositelji nacionalnog identiteta su u prvom redu jezik i kultura pa ne čudi da se je čak i u čvrsto nacionalno određenoj Armadi udomaćio veliki broj navijačkih pjesama koji ističu »Fiume«, talijanski naziv Rijeke. A upravo je Armada, riječka navijačka skupina, prva organizacija koja je snažno ujedinila dva važna identiteta, lokalni i nacionalni ili pjesnički rečeno, ljubav prema nogometnome klubu i rodnom grdu baš se kod Armade savršeno nadopunjuje ljubavlju prema domovini. Nacionalni identitet oduvijek je bio predmetom političkih borbi za Rijeku. Mađari, Talijani, Austrijanci, Jugoslaveni imali su svaki u svoje vrijeme u Rijeci jedan te isti cilj: gušenje nacionalnog identiteta većinskog hrvatskog naroda. Moderni riječki antifašizam također ima velikih problema s hrvatskim nacionalnim identitetom, prvenstveno zato jer je anacionalan, a antifašizam je takav – nadnacionalan. Da ova tvrdnja ne stoji onda bi na Jadranskom trgu već odavna bio postavljen multimedijalni spomenik hrvatskoj himni u čast Antuna Mihanovića koji je tamo baš radio i živio u vrijeme kada je nastala Lijepa naša. Da se ne skrivaju od hrvatskog nacionalnog identiteta politička elita Grada bi od osamostaljenja Hrvatske podigla veliki spomenik ocu domovine Antonu Starčeviću koji je u jednom mandatu Rijeku predstavljao u Hrvatskom saboru. Riječki Schindler, domobranski pukovnik Hinko Resch bio bi otet zaboravu i dobio bi barem bistu na trgu koji bi nosi njegovo ime radi stotine i stotine spašenih Židova, Srba, Roma, Talijana tijekom NDH.
Kršćanski identitet
Drugi identitet kojega današnje gradske elite nerado ističu je onaj kršćanski i upravo je on jedan od onih koji su najsnažnije utjecali na razvoj grada kroz stoljeća. To nam svjedoči ime starog grada: Flumen sancti Viti – Rijeka svetog Vida. Katolički karakter grada očitavao se neprekidno kroz povijest u uspostavljanju visokog školstva, u gradnji kapela i crkava, u vjerskim slavljima, procesijama. Na ovaj vjerski identitet žestoko se obrušio jugoslavenski komunistički režim od 1945.-1990. Režim je htio iskorijeniti vjeru i katoličko obilježje i riječko hrvatstvo zamijeniti jugoslavenstvom. Nakon uspostave hrvatske države metode zatiranja ovog identiteta mnogo su profinjenije i suptilnije, a odličan primjer je devastacija trga ispred katedrale Svetog Vida čime je ovaj kulturni spomenik postao djelomice nedostupan objektivima kamere i pogledima znatiželjnika i u svakom slučaju mu je umanjena važnost.
Lokalna politika i identitet
A kolika je važnost identiteta najzornije nam pokazuju netom završeni izbori u Rijeci u kojima je pobjednička strana uspjela nametnuti ideološki identitet kao glavni motiv za mobilizaciju svog biračkog tijela. Antifašizam i bandiera rossa odnijeli su pobjedu i ovog puta iako s druge strane nema fašista od 1945.
Katastrofalna izlaznost imala je za posljedicu da je dovoljno imati za podršku 15% od ukupnog broja birača za legitimnu pobijedu na izborima u Rijeci dok se je s druge strane našlo 13% od ukupnog broja birača. Bit će zanimljivo gledati što će se događati kada i ta druga strana bude našla neki identitet oko kojega će se okupiti.
