U Vukovaru, 24. listopada

Danas sam bio u Vukovaru. Petnaesti put u mom životu. Kao vjeroučitelj sam svoje gimnazijalce i katoličke skaute vodio 14 godina u Vukovar. Vukovar je naša ljubav. Naša žrtva. Simbol nečeg najvećeg. Toliko velikog da pred takvom žrtvom se možeš samo nagnuti i pomoliti. Znao sam u Vukovar doći i sa tri busa gimnazijalaca. Nagurani u sportskoj dvorani dugo sam im  pričao o ljubavi prema Domovini. Pratili su me uvijek moje kolege, dragi Ivan profesor fizike i Marta, tjelesnjak. I oni su slušali moje riječi i mnogo puta s njima tako i zaspali. Često su nas po Vukovaru vodili heroji Radnić, Paša, Jurčan, moj gimnazijski kolega i prijatelj Dubravko Žuvić.  Danas sam bio, kako sam napisao, petnaesti put u Vukovaru. Bogu hvala već za desetak dana i šesnaesti. Osjećaju ljudi taj naš Most i da je došlo vrijeme novih priča. Drugačijih. Poštenijih. Pravednijih. Jasnijih. Raduje me jako stvaranje organizacije u gradu heroja. Jako me raduje i Bogu sam zahvalan na tome. Raduje me buđenje mog uspavanog naroda. Raduje me da su ljudi shvatili da je sve – u njihovim rukama. I raduje me da su odlučili stati uz mene. Za neka nova svitanja. I tako. Došao sam u pastoralni dom sv. Filipa i Jakova svjedočiti što je molitva krunice, devetnica, napravila meni u mom životu. Kristina Tabak je uredila, sakupila na jednom mjestu 69 devetnica koje naš narod moli. Sjajna knjiga, preporučam ju svima.