Danas znamo da je Hrvatska, nakon zabrane posvojenja u Kongu ostala jedna od rijetkih država koja je posvojenja iz Konga uopće dopuštala. Najmanje polovica svih međunarodnih posvojenja djece iz Konga od srpnja 2016. bila je usmjerena prema Hrvatskoj. Tu informaciju imate u današnjem broju Večernjeg lista. Pročitajte! Dakle, sve države svijeta nisu posvojile toliko djece iz Konga koliko ih je posvojila Hrvatska nakon zabrane posvojenja iz 2016.. Dobro to negdje upamtite.
U slobodnom govoru u petak, 27.siječnja govorio sam o velikom skandalu međunarodnih razmjera moguće trgovine djecom i ukazao sam na mnoge stvari.
Pojavu smo osudili, savjest oprali, ministarstva su najavila neke zakonske promjene da se ovo bolje uredi. I to je sve u redu! To će biti korisno za budućnost. No, ja se pitam, ima li negdje neka majka u Kongu koja traži svoje dijete i tuguje za njim.
Prenosim vam svoj govor u cijelosti… Želja mi je progovoriti još jednom ovdje s govornice Hrvatskoga sabora o aferi Kongo.
Summa summarum, kad se sve zbroji i oduzme, kad se podcrta sve što je bitno, što sada znamo, a prije nismo znali, realnost je da je Hrvatska okrenula glavu, zatvorila oči i začepila uši da ne bi vidjela niti čula ono što bi za nju moglo biti neugodno i mučno. Busamo se u pravednička prsa, govoreći sebi kako bi ta djeca beziznimno u Kongu bila neželjena od njihovih bioloških roditelja, kako ne bi imala nikakvu životnu perspektivu i kako je standard u Hrvatskoj bolji i kako su životne prilike daleko bolje nego u Kongu. Tim argumentima se opravdava sve. I svi oni koji to govore u pravu su pod jednim uvjetom: da izvan svake sumnje i pouzdano znamo da je svako dijete posvojeno iz Konga, ili neke druge siromašne afričke države, doista bilo napušteno od njegove biološke obitelji te da su se u postupku posvojenja poštovala sva pravila države u kojoj je dijete rođeno i hrvatski zakoni.
Ali, ako postoje djeca koja su bila žrtva trgovine djecom, istrgnuta iz naručja svojih roditelja, ili kupljena od njih, onda se moramo zapitati ima li to dijete negdje na svijetu svoju majku ili oca koji ih traže. Argument plemenitih namjera u takvim slučajevima ne drži vodu. To je onda argument rasizma, kako je objasnila kolegica Selak Raspudić, gdje mi u Hrvatskoj izvan svake kritike tvrdimo da bi svakom siromašnom afričkom djetetu bilo bolje u Hrvatskoj kod nekih posvojitelja, nego u Africi s njegovom obitelji.
Želim pohvaliti kolegicu Vučemilović na organizaciji sjednice Odbora za obitelj o ovoj temi. Doznali smo puno. Danas znamo da je Hrvatska, nakon zabrane posvojenja u Kongu ostala jedna od rijetkih država koja je posvojenja iz Konga uopće dopuštala. Najmanje polovica svih međunarodnih posvojenja djece iz Konga od srpnja 2016. bila je usmjerena prema Hrvatskoj. Tu informaciju imate u današnjem broju Večernjeg lista. Pročitajte! Dakle, sve države svijeta nisu posvojile toliko djece iz Konga koliko ih je posvojila Hrvatska nakon zabrane posvojenja iz 2016.. Dobro to negdje upamtite.
A aktualna afera s posvojiteljima koji su zadržani u Zambiji pokazuje da su potencijalni posvojitelji pronalazili načine kako tu zabranu zaobići. Uostalom, kako je jučer rekao jedan naš poznati odvjetnik, citiram ga: „Iz daljine strši – ako ideš po svoju djecu iz Konga, zašto ne ideš u Kongo?“. Danas jedan drugi odvjetnik i to iz Konga, tvrdi da je nemoguće djecu iz Konga posvojiti ako se posvojitelj ne pojavi pred sudom u Kongu. Vjerujem da svi dakle razumijemo o čemu je ovdje riječ i da nećemo više slušati opravdanja o plemenitim namjerama.
I, na koncu, ključno pitanje: što će se od svega ovoga dogoditi? Pojavu smo osudili, savjest oprali, ministarstva su najavila neke zakonske promjene da se ovo bolje uredi. I to je sve u redu! To će biti korisno za budućnost. No, ja se pitam, ima li negdje neka majka u Kongu koja traži svoje dijete i tuguje za njim. I to bismo se trebali zapitati dok je vrijeme.
